Prožeto plemenitošću

Prožeto plemenitošću

Baziran na istinitoj priči Clemensa Forella, njemačkog vojnika u Drugome svjetskom ratu kojeg su zarobili Rusi i osudili na dvadeset pet godina u logoru u Sibiru, no koji je vođen nevjerojatnom voljom za preživljavanjem i željom za susretom sa svojom obitelji, pobjegao i tri godine pješačio snijegom okovanom Rusijom i Azijom, do sigurne granice Irana.

No iako je on samo vojnik njemačke vojske, nad njim lebdi neizrečen duh nacizma, te je možda i to tabu-nasljeđe djelomičan razlog posvemašnjeg neuspjeha filma u matičnoj domovini, a time i indikator hrabrosti filmaša da dotaknu i humaniziraju ovu prešućivanu ostavštinu. Ipak, Dok me moje noge nose čak nije ni ratni film, već radije pustolovina jednog čovjeka koji se pod svaku cijenu vraća obitelji; time nadilazeći političko.

Naime, na svom putovanju do konačnoga cilja junak susreće velik broj ljudi, isključivo u funkciji pomagača/odmagača, što čitavu filmu pridaje auru pustolovne fantastike u kojoj se junak, kao sastavni dio ritualne kušnje pothvata, mora dokazati svladavajući brojne prepreke. Taj broj tako se mogao reducirati i na minimum pukih reprezentanata, budući ih ima dovoljno za popunjenje omanjeg saga-serijala (subplot s krijumčarima zlata, Indijancima...), te se čvršće fokusirati na jednu od brojnih smjernica radnje — teške uvjete ratnih zarobljenika, primjerice. No ovaj pomodan holivudizirani stil prezentacije po principu ’od svačeg pomalo’ finalno ipak rezultira filmom idealnim za široku publiku; koji nikad ne ide preduboko ni u jednom od motiva kojih se dotiče, i koji pruža pravu dozu sentimenta, akcije i pustolovine. Sveukupan dojam tako odaje djelo koje se prati neopterećeno i s lakoćom, prožeto dobrohotnošću i plemenitošću.

Katarina Marić