Vijenac 263

Književnost

Poezija

Pripovijest o sjenama

Pripovijest o sjenama*

1.

Sjene. Nalazim se točno po sredini.

To su te godine, između živih i mrtvih.

2.

Idem po gradu svojim slučajnim poslom.

Ali, nameću mi se prozori kuća,

potom ljudi koji su iza tih pročelja živjeli.

3.

Razgovaram s njima kao da su živi.

Oni, zapravo, i jesu uvijek živi,

kao svi živi s kojima sad razgovaram.

Sada nas ima jednako s obje strane.

Sutra ćemo se opet vidjeti na kavi, stalno im moram

još nešto reći, oni su meni uvijek

vječiti nesvršeni razgovor.

4.

Očito je da se sada krećem

između živih sjena i svih živih,

koji su samo sjene.

5.

Kuća, koju je za sebe, u Zagrebu, bio sagradio Hermann Bollé.

U toj kući, mlada sestra mog oca, lijepa Katarina,

još ne zna kako će učiniti

sav razumni napor koji čovjek može

i mlada umrijeti u posve tuđoj zemlji,

jer ju je sve izdalo. Nije stigla ni svojoj djeci

reći što da rade. Ima u Engleskoj

jedno groblje, već njihovo, kakvo vidimo u filmovima;

donio sam cvijet, bio jako mlad. Znala me oprati kao klinca,

igrati se sa mnom. Takla bi bradavice na mojim prsima

i pitala me zašto su tako male. Jedna mlada žena

htjela je spasiti sve što je čudo svijeta

učinilo njenoj obitelji, unaprijed i davno

osuđenoj na propast. Naravno, dobila je rak.

6.

Onda, postoje stvarni ljudi, koji su pak samo sjena, fotografija.

Moj otac, recimo: tik pred drugi rat. U Brnu, u Moravskoj,

mladi doktor s kolegicama s kojima se ljubi

kraj nekog bazena u bijelim kutama. Njegova sljedeća,

već je u domobranskoj uniformi, potom,

zarobljavaju ga malo jedni, odrobljavaju drugi,

a on, bez metka, umre im svima pod golemom klisurom Prenja,

od oba tifusa, pod mitskom planinom; tamo se nalazi

smrt klinca od 28 godina, smrt od povijesti

koje više nema i kojoj su sve poruke

već jednako nečitljive.

7.

Pjevaj Europo, pjevaj Amerika! Uopće je

neshvatljivo što sve mi proživljavamo,

otmjeno, s kravatom i sljedećom društvenom prigodom,

u kojoj su svi veseli i ni od čeg ne zaziru.

Svaki je život jednom negdje zastao,

a ostalo je prkos.

8.

Usred općeg tuluma, pa da, meni su mrtvi kao živi.

Nadiru sa svih strana i ne znam ih odljuštiti.

Gledam ih jedne i druge, sve neke čudne kukce,

u bajci koja će se svakog časa preokrenuti

tek jednim poljupcem.

9.

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.

Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima

tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.

Kao da otkupljujem

i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,

kada sam odjednom shvatio da ne mogu

spasiti više ništa, ali da se moram

ponašati tako, kao da o mom ponašanju

ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu.

Tu i tamo, noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,

sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam

što se to zbiva. Dobio sam dar,

i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

10.

Idem u rano jutro jednom vedrom ulicom.

U Zagrebu, uz prugu. Naravno,

ona je samo uspomena pod krošnjama.

Ulazim u prvu gostionicu.

Hoću tek kavu, piće i svoje novine.

Hoću svoj autizam, tamo mi sjene govore

jednako s mnogim živima koji živi viču,

a već su samo sjene.

Nikome ne mogu više dati sreću,

nitko me više ne može usrećiti.

Goleme, nježne platane u toj ulici,

te ljubavničke ponjave u nebu,

majmunske postelje iz nekog filma o Africi,

šapću mi ono bez odgonetke. Svijet je izmakao

shvaćanju svakog stvarnog živog čovjeka.

11.

Smjesta odlučujem da mi je svejedno.

Ne ću sad gustim slikama

ni htjeti zgusnuti tu stvarnost.

Ide mi u susret mlada žena, majka,

žubori joj na ruci žensko dijete, jedna drugoj tepaju

riječi koje su meni zauvijek zabranjene.

Nosi ga, igra se s njim; njih dvije

određuju mi moje muško, daju mu zakon.

Sutra već, one su sjene, nema tu poezije:

selimo u sva svoja drevna staništa, to je vrlo obično.

Njih dvije, sutra, nešto će već ubiti,

ili ih ubija na dugi rok, takozvani život.

12.

A mene, sad već nešto strašno odvaja od živih.

Nešto, gdje oni teško slute granicu,

a svi smo još živi. Tko tu dugo traje,

njemu se objasni sve što njemu treba,

a nakon tog,

ni žive više ne shvaća kao da je posve s njima.

Radi ti, svijete, sve što ti treba; nitko od nas

ne zna ti upravo pomoći, a sav si

poput pregaženog psa u prometu, koji još skuplja

svoje očale i svoje zubalo po pločniku.

13.

U crkvama još stoje ispovjedaonice.

Kad bih već morao tamo izgovoriti nešto,

rekao bih to vrlo jednostavno:

Jahve, trudio sam se,

smrtnoga grijeha nemam, živio sam

kako sam znao, osim sebe nikog nisam varao,

zbog mene nitko nije ostao bez kruha,

nisam razdvajao obitelji, nikog prokazivao,

ali sam kriv i krivda je samo jedna:

na pol puta,

između mrtvih živih i mojih živih sjena,

nisam dovoljno ljubio, volio bez ostatka,

stalno sam htio da mi se vraća sitniš, bio sitno kivan

i vrlo kasno naučio otpisati dugove.

Pa kad sam i naučio što se od mene tražilo,

time sam svoje najbliže ostavio u pustoši,

a onima koji su me i dalje voljeli,

nisam znao vratiti ni ono što im pripada.

14.

Popravljajte vi i dalje svijet, prevrnite ga,

i dalje se grebite o svaku sitnu prednost; mi

znamo da smo takvi. Učinite sve po pravilima,

javnim i tajnim. Pišite svoje knjige, uređujte zajednice,

jer nekako se mora živjeti;

budite razumni koliko vam je dopušteno,

i ludi koliko se to već dopušta,

oh, moj čopore. Kadšto, pak,

javi se tiha večer, pada mi modra noć, dubok je mjesec,

a zvijezde su tako prostorne: bliske i one daleke,

magline poput svjetlosne plazme, naša krv.

Valjda još negdje teku slapovi na Mrežnici, poskoči koja riba

iza Šćedra i Mrkana, i zamislite, pokrijem se

i slatko spavam.

15.

Tin Ujević je znao kako oči

odaju sve što tajimo i kako zatim znaju

pokriti ništa kad se u njih gleda. I samo to

još je naš život. Zar vi vjerujete

u svoje pothvate? Molim, ponašajte se tako,

tko će vam stati na kraj. Zabavljajte se

na smrt sa svim što činite, dok vas ne udare

ne godine, ne sjene, ne staračko ponavljanje,

nego ono

na što još niste računali. Sa svakim slučajem

i mi smo slučajni, a opet, jedno drugom

moramo nešto dodati: oči, kretnju, riječ,

tako se, zapravo, i čitamo.

16.

Sjene što hodaju uz nas. Možda rodbinske

i one slučajno još dodane, a moje. Za sve pokojno

znajte što je sve tu još živo pokopano,

a nitko ne zna zašto. Vratite se djeci,

i igrajte se usput, a iza nas tek stoji

nešto golemo, s mrakom, a tako radosno,

o čemu ne možemo skupiti računa.

Za sve ostalo,

zapinjemo u zubima jače životinje

kojoj se ne zna oblik. Tko bi, uostalom,

htio zapisati još i Ono, jezik, pjesmu.

Nikica Petrak

Vijenac 263

263 - 1. travnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak