Povijest iz ženske vizure

Povijest iz ženske vizure

Lucija Stamać, Labud, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004

Je li konačno došlo vrijeme kada pisci mlađega naraštaja shvaćaju svoj porod od tmine? Čini se da jest. Jer, nakon bučna, teatralna, a katkada i cirkusantskog furanja destrukcije, mladi naraštaj kao da se nakon malih brodoloma sklanja na neki pusti otok. Nakon sveg onog zamornog ludila, sve više na vidjelo izlaze knjige zatvorene u sebe, literarno intonirane, odmaknute od agresivne zbilje, odnosno od korpusa koji promotori nazvaše stvarnosnom prozom.

Željko Špoljar objavljuje knjigu priča Moj brat Felix Krull, u kojoj se dozivaju duhovi dobrih starih pisaca; Renato Baretić piše svoju fiktivnu pustolovnu priču Osmi povjerenik; Boris Perić piše svoje horor-priče, obnavljajući pomalo zapostavljenu fantastiku; Lucija Stamać piše povijesnu i poetsku priču Labud, prodirući na urbanu scenu neuobičajenom mitskom fantazijom. Ukratko, sa zajedničkih stagea sve više silaze i razilaze se posve osobne poetike, čini se sve više fiktivne, a sve manje stvarnosne. Neko vrijeme bilo je u modi da se u književnu prozu uđe agresivno, sa stvaralačkim miniumumom (tako je ušao Denis Peričić, tako je ušla Lucija Stamać), no neki idu dalje, poput osviještene djece, a neki visokotiražni, glasnogovornici vlastitih nebuloza, ostaju tu i potroše se, jer ne umiju više.

Sukob strasti i meditativnosti

Taj prevrat, od lošijega prema bolje, najbolje pokazuje u svojoj prozi Lucija Stamać, donedavno kontroverzna spisateljica s agresivnim temama incesta, a sada jedna, kažimo, preobraćena, profinjena, meditativna žena, zagledana duboko u tekst, a ne više u kameru. Ne piše više osvetnički, nego se smiruje u sebi, putuje u prošlost, u antiku, otkrivajući pravo, gospodsko pripovjedačko lice iza naličja svoje prvobitne, impulsivne proze. Kada Nedjeljko Fabrio u pogovoru dovodi u vezu njezino artističko pismo s Hadrijanovim memoarima Marguerite Yourcenar, onda to nije samo komparativna natuknica. Lucija Stamać, mogli bismo dodati u nekoj vlastitoj kontemplaciji, zaista podsjeća na tu francusku divu, ne samo po sklonosti putovanjima, lutanjima, povremenim skandalima, čudnim erotskim idejama, nego i po onom sukobu nekonvencionalnih strasti i meditativnosti koju može iskazati u najzahtjevnijem proznom žanru kao što je povijesni (mitski) roman. Nije to samo verbalni ukras, to je, čini se, zaista psihogram mlade spisateljice, koja je ovom knjigom pokazala kakve sve krajnosti uspijeva nositi u sebi — od novinske afere, to jest od šokantne, proste i nasiljem opterećene knjige Muke po Veneri, do nevjerojatno misaone i duhovno raspojasane priče Labud o antičkom dobu, koja zbog svoje višeznačnosti, ne otvara lako vrata ni kritičaru, a kamoli nekom nadobudnom novinaru. Lucija Stamać može biti i Lula (iz filma Divlji u srcu) i Judita — osvetnica i krhka poetesa — svašta, a ta igra likova nije puka scenska igra, nego zaista unutarnji splet osobnosti koji uvijek nanovo može zbuniti, iznenaditi čitatelje. Tako barem pokazuju njezine knjige.

A i sa stilom Margeurite Yourcenar mogu se naći neke sličnosti. I jedna i druga približavaju minulo doba pripovijedanjem u prvom licu, i jedna i druga pristupaju književnosti ozbiljno, istraživački, prikupljajući pomno građu (povijesnu, mitsku), koju obrađuju fiktivnom snagom. U Hadrijanovim memoarima car Hadrijan piše meditacije svom nasljedniku Marku Aureliju o sudbini svijeta i čovjeka, a u knjizi Labud Helena, povod Trojanskome ratu, daje sliku svoga vremena kroz svoje osobne vizure. I jedna i druga sentimentalno oživljavaju prošlost, pišu složeni memoarski tekst, protkan poezijom, filozofijom, odnosno izoštren univerzalnom porukom. Obje, svaka na svoj način, pišu vrlo literarno, protežu, zajedno s pričom, i duhovnu priču o ljubavi, prolaznosti, smrti, koja daleko nadilazi vremenske i prostorne okvire radnje. Još je lako reći kako je Lucija Stamać napisala priču Labud, ali odgovoriti na pitanje što je napisala nije nimalo lako.

Pokvareni makrokozmos

Okvirno kazano, to je priča u kojoj se, možda prvi put, povijesna bitka Grka i Trojanaca ne opisuje iz ratničke, homerske vizure, nego iz vizure sporednoga lika — Helene, božice koju je začeo Zeus preobraćen u Labuda, koja je zemaljsko utjelovljenje Afrodite, krhke žene koja je igračka u rukama osvajača. Grci su uzeli Trojancima Hesionu, Trojanci su zauzvrat uzeli Helenu. A sudbina joj je i prije bila u začaranu krugu krune, štita i žezla. Nakon propala braka s Tezejem nižu se igre — udajom za Grka Menelaja (čiji je brat Agamemnon, najmoćniji kralj Grčke, oženio Klitemnestru, Heleninu sestru), nastavljaju se politički dogovori Atene i Sparte. Sličan je bio i brak s Trojancem Parisom.

I tako se nižu brojne epizode, zavjere, rasprostiru se nadugo i naširoko grčki mitovi i povijest, dok Helena u tom pokvarenom makrokozmosu stoji kao neshvaćeni mikrokozmos, samozatajni osjećajni tumač svijeta. Helena osvaja poput Kleopatre (samosvojna je poganka), ali i gubi kao slabiji spol u društvu. Helena je simbol prirodne ženske kontradiktornosti — duhovne i estetske uzvišenosti i društvene uniženosti. Žena je vazda opjevavana, kultivirana u mitovima, pjesmama, ali ne kao priznati subjekt, nego kao objekt muške naklonosti. Bitka između Helenine spartanske snage i ženske žrtve jest spiritus movens ratničke priče. Položaj žene u patrijarhalnom društvu, prokletstvo zavjera, smisao kulta koji često služi za zemaljsku manipulaciju — to je složeni tematski raspon neobično produhovljene, ali i fabularno bogate, živahne proze. Lucija Stamać oslobodila se spektakla i skandala. Pokazala je da slični film može režirati na potpuno drukčiji način.

Vremeplov u svijet božica i nimfi

Muški svijet sagledan je iz ženske vizure, ali ne trivijalno feministički, nego više, kažimo, pjesnički. Daleko je taj motiv žene od suvremenog tematiziranja poslovne žene s propalim brakovima ili futurističke žene koja iživljava ratoborne nagone poput Ramba, što je vrhunac nekog novog feminizma Vedrane Rudan. Odnosi ljubavi i rata, vjere i nevjere, veličina ženskoga bića koje je, nažalost, uvijek žrtvovano u patrijarhalnom svijetu i druge slične teme u knjizi Lucije Stamać obrađene su zavidnom književnom i filozofskom snagom. A najzanimljivije je to što je spisateljica, u vremenu vulgaliziranja i karikiranja žene, vratila ženi ono staro profinjeno ruho — antičko, renesansno, odjenuvši je ponovno u lijepe halje, ukrasivši je opet ženstvenom gestom, probudivši joj mitsku snagu, strast, ljepotu. Njezina knjiga kao da nas vremeplovom vraća u svijet božica, nimfi, bogova, ratnika, prostirući nam pred očima hramove, perivoje, sve krajolike i sve poganstvo stoljetnoga Mediterana, nikada, ni danas iscrpljena u literaturi. Pružen nam je ljekovit odmak od ispraznih suvremenih tema. Ponovno se vraćaju vile, odlaze pomalo pijane satirke!

Lucija Stamać udaljila se od njih temom i stilom. Ne utječe se žargonu, ne koristi se mnogo ni dijalogom, nego obnavlja jedan starinski duh pripovijedanja, objedinjujući epsku širinu i lirski zanos, kao u nekim prastarim sagama. Uspijeva taj zamršeni put kroz mitove prokrčiti pripovjedačkom jasnoćom.

Neki tvrde da je neko djelo dobro ako nas je ostavilo zbunjenim. Ako je tako, onda je Lucija Stamać napisala pravo književno djelo, jer ono nas zadržava u svom labirintu. Koliko likova, značenja, pitanja, kontradikcija! Knjiga je zaista neobična. Stoga će je neki jako voljeti, a neki skloni laganicama Ante Tomića, lako će je zaobići.

Lada Žigo