Posljednji Homo universalis

Posljednji Homo universalis

Šime Batović, U osvit povijesti, Zbornik odabranih radova, Zadar, 2002.

Zbornici su često tek formalni izrazi pijeteta podastrijeti malobrojnoj čitalačkoj publici. U tom smislu izdanje odabranih radova objavljeno u povodu 75. rođendana arheologa Šime Batovića po mnogočemu je iznimka.

Iako je svakom hrvatskom studentu arheologije Batovićevo ime temeljni orijentir za razumijevanje prapovijesnih razdoblja, njegova bibliografija objavljena u ovom zborniku, opsežnošću će izazvati iznenađenje i u redovima stručnjaka.

Smatram da vrijednost ovog izdanja, između ostalog, leži upravo u podsjećanju na heterogenost stvaralačkog opusa. Kad se osvrnemo na brojne tekstove muzeološke, didaktičke, etimološke i lingvističke tematike, sa žaljenjem ćemo ustvrditi kako Šime Batović pripada posljednjim izdancima generacije obilježene pojavom svestrana znanstvenika, homo universalisa, koji je, djelujući unutar gabarita struke, jednako aktivno osluškivao bmlo društva.

Interes za sva razdoblja prapovijesti

Dva najopsežnija zbornička poglavlja, posvećena neolitiku i kasnom brončanom dobu jadranske zone, preuzeta su iz Praistorije jugoslavenskih zemalja, izdanja iz 1979, koje je bilo rezultat rada skupine najistaknutijih arheologa iz nekoliko znanstvenih centara. Njime se, podsjećamo, nastojala opisati kompleksna mreža prapovijesnih kultura i kao takvo to djelo i danas je arheološka Biblija prostora bivše Jugoslavije.

Kao agilan terenski istraživač, Batović je otkrićem arheoloških ostataka u Smilčiću praktički uveo područje sjeverne Dalmacije u kontekst rasprostiranja neolitičkih kultura. Do tada smo za jadranski teritorij vezivali tek hvarsku kulturu, koju je definirao Grga Novak. Tek su otkrićem Smilčića ostali neolitički lokaliteti jadranske zone, poput Danila, Markove špilje, Zelene pećine i Crvene stijene, omogućili formiranje kulturne stratifikacije jadranskog neolitika. Naime, Batović je u Smilčiću identificirao novu jadransku kulturnu grupu, koju je nazvao »smilčićkom varijantom starijeg neolitika«. Osim toga, ondje je uočio kulturni slijed od starijega, impresso, do mlađeg neolitika, čime je Smilčić ušao u istraživačku povijest kao prvo naselje na otvorenom s definiranom okomitom i horizontalnom stratigrafijom.

Sljedećim otkrićem u Ninu, na položaju Solana, Batović je ukazao da se stariji neolitik može podijeliti u najmanje dva stupnja.

Tako su sintezom jadranskog neolitika, predočenom u Praistoriji jugoslavenskih zemalja, akribijski opisane pojedine jadranske kulture, njihove geneze i veze s kulturama balkanske unutrašnjosti i Apeninskoga poluotoka.

Referirajući se na Batovićevu uobičajenu metodu komparativne analize, u zbornik su uvršteni znanstveni radovi objavljeni u inozemnim publikacijama (L’economia sull’ Adriatico nell’ eta del neolitico; La neolithization en Adriatique; Le relazioni tra i Balcani e l’Italia meridionale in eta neolitica), kojima je arheolog stekao ugled najistaknutijeg istraživača prapovijesti istočnog Jadrana.

Sineva Kukoč zapaža kako je »u suvremenoj arheologiji neuobičajena u istoj osobi gotovo podjednaka koncentracija interesa za sva razdoblja prapovijesti«. Stoga je bilo neizostavno uvrstiti i monografski rad pod naslovom Paleolitički i mezolitički ostaci s Dugog otoka. Njime je u potpunosti definiran rani paleolitik, koji je do tada na području sjeverne Dalmacije bio nepoznat.

Batovićev prinos proučavanju eneolitika predočen je radom naslovljenim Buković/Lastvine — eneolitičko naselje. U tom naselju, koje vežemo uz proces indoeuropeizacije jadranske regije, znanstvenik je identificirao srednju fazu bakrenoga doba, odnosno drugu fazu nakovanske kulture.

O nastavi povijesti

Posljednje poglavlje zbornika posvećeno je brončanom dobu.

Rad pod nasloom Grobni humak iz ranog brončanog doba u Podvršju, na danje svjetlo konačno iznosi podatke o fenomenu cetinskoga funeralnog rituala incineracije te definira cetinsku kulturu kao ranobrončani izraz koji je evoluirao u tri razvojna stupnja.

Sintetski prikaz kasnoga brončanog doba istočnojadranskog primorja preuzet je iz spomenute Praistorije jugoslavenskih zemalja. Batović to razdoblje opisuje kao prijelazno, trajanja od 11. do 9. stoljeća pr. Kr., u kojem su formirane osnove za razvoj jadranskih željeznodobnih kultura, histarske, liburnske, delmatske i dr.

Vrijednost ove reanimacije bogatoga znanstvenog opusa jest i u tome što nam otkriva autora kao zanimljiva pripovjedača. Batović je u opisima minuciozan, ali ne i sitničav, stručan, no ne i hermetičan. U tom smislu zbornik toplo preporučujem i široj laičkoj publici.

P. S. Kao urednik »Zadarske revije« (poslije nazvane »Zadarskom smotrom«), Batović je objavio niz intrigantnih polemičkih članaka. U tekstu iz 1991, naslovljenu Prapovijest u našim osnovnim i srednjim školama predlaže reformu programskih osnova nastave povijesti, koje se oslanjaju na zastarjela i pojednostavnjena shvaćanja tumačenja povijesnoga razvitka. U drugom članku naslova Narodni muzej samostana Sv. Krševana u Zadru Batović ističe potrebu za muzejom na tlu Dalmacije, kojim bi se zaokruženo obradila cijela regija i svi segmenti života u njoj te predlaže osnivanje iseljeničkoga muzeja, pomorskog muzeja sjeverne Dalmacije i sl. Navodim ove tekstove jer mi se njihova tematika čini, više no ikad, intrigantnom i bilo bi edukativno ponovno ih objaviti te time iznova aktualizirati spomenutu problematiku.

Leila Mehulić