Politika ispred ljubavi

Politika ispred ljubavi

Don Carlos mi se sviđa upravo zbog toga jer je ponajprije politička, a znatno manje ljubavna drama. Operu možemo promatrati i kao sukob naprednih ideja i okoštale tradicije, mladosti i zrelosti

S opernim redateljem Jeanom Louisom Grindom, intendantom Opéra Royal de Wallonie u Li#geu (Kraljevske valonske opere u Li#geu), koji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu režira Verdijevu operu Don Carlos, razgovarali smo prije desetak dana o njegovoj dosadašnjoj intendantskoj i redateljskoj karijeri te njegovu redateljskom viđenju zagrebačkoga Don Carlosa, koji nastaje u koprodukciji Kraljevske valonske opere iz Li#gea i HNK u Zagrebu.

Recite nam nešto više o kazalištu u kojem radite kao intendant...

— Opéra Royal de Wallonie u Li#geu ubraja se među tri najveće operne kuće u Belgiji. Na mjesto intendanta tog kazališta došao sam 1996. Riječ je o kazalištu koje ima nešto više od tisuću mjesta, a sama kazališna zgrada otvorena je 1820. U kazalištu se izvode samo glazbenoscenska djela, a zahvaljujući velikom orkestralnom otvoru koji može primiti devedeset glazbenika te velikoj pozornici u njemu je vrlo ugodno raditi.

Kakva je repertoarna politika? Koliko je željezni repertoar dominantan?

— Svake sezone na repertoaru imamo deset različitih opernih predstava — četiri premijere, dvije do tri obnove, jedna do dvije reprize — te uvijek barem jedan gala operni koncert. Repertoarno smo specijalizirani za belcanto, posebice opere Gioacchina Rossinija. Na repertoaru smo imali opere Semiramida, Tancredi, Vilim Tell dok ćemo sljedeće sezone izvesti operu Mojsije i faraon. Blisko surađujem s maestrom Albertom Zeddom, umjetničkim ravnateljem Rossinijeva festivala u Pezzaru, koji je usprkos visokoj životnoj dobi od 76 godina odličan dirigent i poznavatelj Rossinijevih djela.

Prije moga dolaska na mjesto intendanta repertoar je bio prilično konzervativan no otkad sam ja na čelu kazališta nastojim to promijeniti. Budući da ne želim šokirati publiku promjene su bile postupne i dovele su do toga da je primjerice prije dvije sezone Elektra Richarda Straussa bila iznimno uspješna, uspješnija od Hérodiade francuskoga skladatelja Julesa Masseneta. Prije je bilo upravo suprotno i opere 20. stoljeća nisu bile osobito posjećene.

Dakako da se na repertoaru operne kuće moraju naći La Boheme, Traviata, Tosca i druge klasične opere, no taj repertoar svakako treba proširiti. Na repertoaru su u proteklih osam sezona bili Mozartov Figarov pir, Čarobna frula, Cosi fan tutte no i Lulu Albana Berga, Smrt u Veneciji Benjamina Brittena, a za sljedeću sezonu planiramo i Der König Kandaules Alexandera von Zemlinskoga, operu nastalu prema tekstu Andrea Gidea.

Koliki je godišnji budžet vašega kazališta?

— Godišnji budžet iznosi oko petnaest milijuna eura, od čega jedanaest milijuna osigurava belgijska Francuska govorna zajednica, a ostatak sponzori i donatori. Taj iznos pokriva plaće zaposlenih, troškove radionica te gostujućih solista i dirigenata.

Kakav je dobni sastav publike?

— Prije je to uglavnom bila starija publika no zahvaljujući promjenama repertoara i drukčijem, modernijem pristupu opernoj režiji to se dramatično promijenilo. Pretežno starija publika danas je samo na nedjeljnim matinejama u 15 sati. Kako bismo potaknuli mlade da dođu u kazalište, uveli smo i posebne večernje predstave za mlađe od 27 godina, koje su uvijek pune. Repertoar koji se tom prigodom izvodi naš je standardni repertoar, prošle sezone to su bili Cosi fan tutte i Kralj Edip, a ove Rigoletto i Dijalog karmelićanki. Također smo za studente uveli popust od pedeset posto za sve predstave i sva mjesta bez obzira na njihovu kategoriju. Mislim da je lijepo vidjeti kako se u publici miješaju različite generacije.

Godine 2001. dobili ste nagradu za svoju produkciju mjuzikla Pjevajmo na kiši...

— Volim mjuzikle. Teško ih je režirati, no ja to volim raditi i godišnje u Li#geu produciramo jedan veliki mjuzikl. Ove godine to je Neki to vole vruće, a prije toga bili su na repertoaru Čovjek iz La Manche, Hello Dolly, My Fair Lady. Za Pjevajmo na kiši, koji sam režirao u Parizu 2001, dobio sam Moliereovu nagradu na koju sam vrlo ponosan.

Koje biste događaje izdvojili kao najvažnije u profesionalnoj karijeri?

— Kazalište mi je u krvi. U kazalištu sam bio i prije no što sam se rodio. Naime, moja je majka bila balerina koja je po završetku plesačke karijere postala glumica, a otac je bio operni pjevač, bariton, a poslije operni menadžer. U kazalištu sam proveo cijeli život. Prvi i najvažniji korak u mojoj profesionalnoj karijeri zbio se 1981, kada sam kao dvadeset jednogodišnjak počeo raditi u operi u Avignonu. Slijedio je potom Grand Théâtre de Reims, gdje sam osam godina bio operni menadžer, pa Li#ge, gdje sam i danas. Kao najvažniji trenutak u redateljskoj karijeri izdvojio bih postavljanje tetralogije Prsten Nibelunga. Prva dva dijela, Rajnino zlato i Walküre, postavio sam prošle sezone, a po završetku rada na Don Carlosu ovdje u Zagrebu vraćam se u Li#ge i počinjem s radom na Siegfriedu, koji će premijeru imati u svibnju. U rujnu će biti premijera Sumraka bogova, a cijela tetralogija izvest će se dva puta za redom u rujnu i listopadu 2005.

Što vas je potaknulo da se prihvatite režije Don Carlosa u Zagrebu?

— Don Carlos mi je najdraža Verdijeva opera, a budući da je prije nisam radio, poziv iz Zagreba prihvatio sam sa zadovoljstvom.

Koja vam se produkcija Don Carlosa koju ste gledali urezala u sjećanje?

— Sjećam se, kad sam bio mlađi, jedne fantastične produkcije pariške opere koju je režirala Margharita Wallmann. Bila je to velika predstava, koja je imala mnogo uspjeha. Također sam gledao produkciju koju je režirao Luc Bondy, no usprkos odličnim pjevačima — pjevali su Roberto Alagna i José van Dam, a Waltraud Meier bila je odlična Eboli — nije me se toliko dojmila.

Poznato je da postoje dvije verzije Don Carlosa. Koju će od njih imati priliku vidjeti zagrebačka publika?

— Potpisao sam ugovor za verziju sa četiri čina, tako da će zagrebačka publika moći vidjeti drugu verziju Don Carlosa na talijanskom jeziku, koja je praizvedena 1883. S tom se odlukom dakako slažem jer riječ je o vrlo dugoj operi, no želio sam iz dulje verzije uključiti kratku scenu koja slijedi iza dueta Eboli i Don Carlosa i terceta odmah poslije. U toj kratkoj sceni objašnjeno je u duetu kraljice i Eboli zašto dolazi do transformacije Eboli. Ta scena duga je tri minute i nikad nije uključena ni u jednu snimku. Ako budem u prilici raditi ponovno Don Carlosa, pokušat ću je svakako uključiti.

Nakon potpisivanja ugovora za režiju Don Carlosa, kako bih se što bolje pripremio, pročitao sam istoimenu Schillerovu dramu prema kojoj je opera napisana. Dok sam čitao, iznenadilo me koliko je moderno pisana. Budući da sam otprije bio jako dobro upoznat s libretom, čitanje drame pružilo mi je nov pogled na likove u operi. Opera je iskoristila najbolje dijelove drame i vrlo uspjelo sažela radnju. Likovi u drami mnogo su razrađeniji, a u operi njihove osobine nisu mijenjane, no zbog kondenzacije radnje neki su likovi izostavljeni.

Dok sam čitao dramu, pozornost mi je posebice privukao lik Rodriga Pose. Posa je vrlo snažan lik, a cijela radnja opere počiva zapravo na sukobu između njega i Velikog inkvizitora, dok su svi ostali likovi tek pijuni u njihovim rukama. Posu doživljavam kao dobra Jaga — mudar je i poput zmije usmjeren svom cilju. On želi pobijediti i rabi Carlosa i Elizabetu kako bi u tome uspio kao što se Veliki inkvizitor koristi Filipom II. kako bi se oslobodio prvo Pose, a potom i Carlosa. Don Carlos mi se sviđa upravo zbog toga jer je ponajprije politička, a znatno manje ljubavna drama. Operu možemo promatrati i kao sukob naprednih ideja i okoštale tradicije, mladosti i zrelosti — na jednoj su strani mladi protagonisti Don Carlos, Elizabeta, Eboli i Posa, dok je na drugoj strani zrelost, Veliki inkvizitor i Filip II.

Postoje dvije verzije sama finala opere. U prvoj Carlosa ubijaju, dok se u drugoj iznenada, u liku redovnika, pojavljuje njegov djed Karlo V. koji ga spašava. Problem s likom redovnika jest u tome što se sa sigurnošću ne može reći da li je živ ili je tek duh mrtva čovjeka. Prema dojmu koji sam stekao čitajući dramu i upoznavši se s povijesnim činjenicama Karlo V. nije umro, nego se povukao iz političkoga života, pretpostavljam zato jer je Veliki inkvizitor odlučio da je vrijeme da na tron zasjedne njegov sin Filip II. Redovnik, odnosno Karlo V, pojavljuje se na početku opere i kao deus ex machina na njezinu kraju. Pročitao sam da se Verdiju zapravo nije svidio rasplet deus ex machina, no da je francuski libretist ustrajavao na takvu raspletu jer je to bilo po ukusu ondašnje francuske publike i pariške opere, za koju je djelo i pisano.

Koje su posebnosti vaše vizije Don Carlosa?

— Opera počinje na razmeđi iluzije i zbilje. Da li je osoba koju vidimo s Carlosom redovnik ili ne, tko je taj redovnik, odakle dolazi on — tu atmosferu između sna i jave nastojao sam prikazati na pozornici.

Najveće promjene tijekom sama djela doživljava princeza Eboli. Na strogom i formalnom dvoru Eboli zrači mladošću, ljepotom i vedrinom i to sam želio pokazati u njezinoj prvoj sceni. Eboli je zaljubljena u Don Carlosa, a među njima nema ničeg više od kurtoazije. No, u trenutku kada shvati da Carlos voli Elizabetu, Eboli postaje luda od ljubomore te smišlja i provodi pakleni plan osvete. Ipak, kad ugleda kraljicu na tlu, shvati što je u ludilu učinila, no nema načina da to ispravi. Povratka nema.

Kraljica Elizabeta je Francuskinja, dakle strankinja na španjolskom dvoru i, kako to sama kaže u jednoj od svojih arija, nije sretna. Ne voli svoga muža Filipa II. s kojim ima kćer, i tu djevojčicu vidjet ćemo na pozornici. U Elizabetinu životu najvažniji su bog i dužnosti koje ima kao kraljica. Samo u jednom trenutku, u prvom duetu Carlosa i Elizabete, vidimo da ona zapravo želi prihvatiti Carlosovu ljubav i zato od njega traži da ubije oca, no kad on odbije to učiniti, ona se ponovno vraća životu u kojem je forma bitnija od sadržaja.

Posa se bori za zadobivanje naklonosti koja bi mu omogućila da ostvari svoje interese. Također je razvio pravu špijunsku mrežu, u svakom trenutku želi znati što Carlos radi, jer je to znanje njegovo oružje.

U radnju sam uveo i novi lik koji se pojavljuje i u Schillerovoj drami, dvorsku domaćicu koja je uvijek protiv kraljice. Kraljici je ograničeno kretanje i uvijek mora imati pratnju. Uvođenjem lika dvorske domaćice, koji se na sceni pojavljuje nakratko samo dva puta, želio sam još više istaknuti kraljičinu izoliranost i atmosferu koja vlada na dvoru. Primjerice, kada se Elizabeta prvi put pojavi na pozornici, njezina će kći poželjeti vidjeti je, no dvorska će je domaćica odvesti. Elizabeta ne može, kad poželi, vidjeti ni vlastitu kćer!

Jeste li se odlučili za tradicionalne kostime i scenografiju?

— Što se tiče kostima, oni su tradicionalni i odgovaraju vremenu radnje, jer mi se čini da nije moguće primjerice lik Velikog inkvizitora zamisliti u odijelu s kravatom. Kostimi trebaju dočarati Španjolsku šesnaestog stoljeća, kada je Crkva imala snažnu vlast nad ljudima i na dvoru. Što se tiče scenografije, moj česti suradnik, scenograf Eric Chevalier, s kojim sam primjerice surađivao na scenografiji Prstena Nibelunga i Neki to vole vruće, napravio je vrlo jednostavnu scenografiju s velikim portalom koja je na pozornici u različitim položajima i s dva zida zrcala. Za kreiranje prostora i ugođaja dosta ćemo se koristiti svjetlom i svjetlosnim efektima. Oblikovanje svjetla potpisuje Jean-Philippe Corrigou.

Kako gledate na operne gala koncerte, primjerice 3 tenora?

— Ne volim previše koncept koncerata kao što su 3 tenora, ali zašto ne? Za nekoga tko se bavi mojim poslom, operom, svaka prilika za proširivanje kruga gledatelja/slušatelja dobra je stvar. Primjerice filmovi koji su snimljeni prema opernim predlošcima Don Giovanni, Čarobna frula, Carmen, Traviata bili su iznimno uspješni, i te su opere poslije postigle još veće uspjehe na pozornicama.

Kako vam se sviđa radna atmosfera u kazalištu i Zagreb općenito?

— Sviđa mi se atmosfera grada i volim šetnje po starom gradu. Lijepo je vidjeti toliko mladih na ulicama i u kafićima. I meni i mojoj ekipi boravak ovdje vrlo je ugodan i zato što je radna atmosfera u kazalištu vrlo dobra. Svi se prema poslu odnose ozbiljno i u takvoj atmosferi lijepo je raditi. Nastojim biti fer prema svima s kojima radim i mislim da se stvorila dobra komunikacija između mene s jedne te zbora, orkestra i solista s druge strane.

Razgovarao Goran Ivanišević