Pod znakom ambigviteta

Pod znakom ambigviteta

Opera Francisa Poulenca Dijalog karmelićanki, skladana po narudžbi Teatra alla Scala 1957, zasnovana je na drami Georgesa Bernanosa koja opisuje stvarni događaj iz jakobinske Francuske: skupina karmelićanki iz Compi#gnea, na čelu sa sestrom Madeleine Lidoine (Tereza sv. Augustina), biva 1792. uhićena i osuđena na pogubljenje giljotinom pod optužbom za fanatizam. Smaknuta je 17. srpnja 1794, a 1906. smaknute su časne sestre batificirane. Glavni lik opere je Blanche, kćerka markiza de La Force, koja kao žrtva stalna osjećaja straha odlučuje pristupiti redu karmelićanki. Tu nažalost prisustvuje, premda paralizirana od straha, agoniji i smrti glavarice samostana, koja za Blanche iskazuje posebno tople osjećaje. S rasplamsavanjem Francuske revolucije karmelićanke su prisiljene napustiti samostan. Blanche se skriva u obiteljskom dvorcu — njezin je otac već pogubljen, a ona odbija pridružiti se ostalim karmelićankama. Okupivši se na tajnom sastanku, karmelićanke padaju u ruke progonitelja i osuđene su na smrt. Dok sestre koračaju prema giljotini, gomila zadivljeno promatra Blanche, koja se u mističnoj ekstazi priključuje karmelićankama u mučeništvu.

Povijesna pozadina omogućuje Bernanosu da produbi psihološku pozadinu njihovih patnji na vrlo moderan način, pod znakom ambigviteta. Mučeništvo protagonistica sudara se s duboko ljudskim razlozima straha i instinkta za preživljavanje, iza krinke revolucionara krije se solidarni bivši svećenik, dok se navodni prijatelji pokazuju kao doušnici. Dramsku napetost sjajno je interpretirala Poulencova partitura, pridodavši dubinu čistoj i rafiniranoj melodijskoj liniji. Opera izvorno skladana za tri čina sa dvanaest slika ovdje je predstavljena u dva dugačka dijela (prvi šezdeset, a drugi devedeset minuta).

Scenografija i kostimi operne predstave, izvođene u Scali u veljači ove godine, posuđeni su od De Nederlandse Opera iz Amsterdama, koju je milanska publika imala prilike vidjeti 2000. godine, kada je predstava osvojila nagradu Abbiati kao najbolja predstava sezone. Jednostavnu, ali vrlo lijepu scenografiju i kostime kreirali su Michael Levine i Falk Bauer. Režija je Roberta Carsena teatralna, udaljena od svake vrste realizma, no zanimljiva je po načinu na koji pomiče skupine ljudi unutar praznih prostora. Poseban vizualni efekt daju i koreografski pokreti koje je osmislio Philippe Giraudeau, a izvode ih protagonistice, padajući jedna po jedna beživotno na tlo na kraju opere.

Na sceni je bila solidna međunarodna pjevačka ekipa, u kojoj se nitko nije posebno isticao: u glavnim su ulogama nastupili Dogmar Schellemberger (Blanche de La Force), Anja Silja i Elisabeth Matos (glavarice), Barbara Dever (M#re Marie de l’Incarnation) i Laura Aikin (Soeur Costance de Saint Denis).

Orkestrom je ravnao maestro Riccardo Muti koji je izvukao maksimum iz teške partiture, ponekad nadjačavši glasove pjevača. U cjelini bila je to predstava visoke razine, za koju se ipak ne može reći da je pretjerano uzbudljiva ili dojmljiva. Uprkos velikom broju praznih mjesta u dvorani, publika je dobro prihvatila predstavu, kao i uvijek kad orkestrom dirigira maestro Muti. Operu je snimala talijanska televizija RAI.

Iz Milana Mauro Beretta