Odmak tek u detaljima

»Svjetlo«, časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja, br. 3-4, gl. ur. Irena Lukšić, Matica hrvatska, Karlovac, 2003.

Za većinu (polu)godišnjih domaćih kulturnih časopisa moglo bi se reći da slijede prilično sličan sadržajni koncept. I karlovačko se »Svjetlo« iz broja u broj trudi čvrsto držati takve prilično strogo određene formule: blok recentne domaće proze, poezije i drame, nekoliko stručnih osvrta i obvezno nekoliko tema s regionalnom ključnom riječju (u ovom slučaju: Karlovac). Ni posljednji prošlogodišnji broj u tom smislu nije neka iznimka, no neki detalji ipak odudaraju.

Domaće snage

Kao prvo, u ovom jesensko-zimskom izdanju pomalo iznenađuje debljina proznog bloka, koji, zajedno s dramom Zlatka Jakobovića, zauzima oko tri četvrtine broja. Radovi petero predstavljenih domaćih autora međusobno se prilično razlikuju po temi, formi, pa i kvaliteti. Prvih šest priča-poglavlja pod naslovom Traženje zelenog zmaja ulomci su iz neobjavljenoga romana Zlatka Tomičića, u kojem on donosi neke povijesne skice iz Kine. Uz kratki pregled davnih ratova te životopise raznih povijesnih velikana, autor je uspio ubaciti i kraki siže dijela istočnjačke filozofije te istaknuti neustrašivost hrvatskoga naroda, koji je u 13. stoljeću vlastitim snagama zaustavio vojsku od pola milijuna mongolskih vojnika na njihovu pohodu na Europu! No, Tomičićevo gotovo puko redanje činjenica (unatoč njihovoj povremeno upitnoj vjerodostojnosti) prije će privući one zainteresirane za povijest negoli za dobru literaturu.

Sljedeći ulomak iz romana donosi prilično suvremenu priču s mnoštvom dijaloga u kojoj Žarko Milenić s dosta ironije i gorčine, povremeno i apsurda, progovara o međuljudskim odnosima. No i Uljezi su, također, pomalo sumorni te stilski siromašni. Nešto kvalitetnije priče Marije Paprašarovski i Dubravka Šiftara — Sreću, odnosno Marsove bokce hrvatske, malo kvari tek završna, moralizatorska nota te neka suvišna opća mjesta.

Povijesna drama Amenofis o egipatskom kralju i kraljici te asirskim zarobljenicima visoka roda ovdje tek popunjava prostor »Svjetla« predviđen za dramski tekst. Naime, vrlo školski odrađena i puna klišeja (neprestano odsutan kralj, kraljica koja traži utjehu kod drugoga, okrutno tretiranje zarobljenika, pokvareni i častohlepni svećenici...), ova jednočinka Zlatka Jakobovića dobiva prolaznu ocjenu jedino ako se iščita kao parodija sličnih, ozbiljnijih i pretencioznijih pokušaja. Bolju stranu domaćega književnog stvaralaštva pokazala je ovaj put nešto tanje predstavljena poezija. Irena Lukšić, tako, komentira pjesnički rukopis dobitnika karlovačke Nagrade za mlade pjesnike Zdravko Pucak — Romana Karlovića. Nažalost, čitateljstvu je na prosudbu ponuđena tek jedna njegova pjesma i dvije stranice Dobro naštimana haikua. Treba istaknuti i rad Željka Mavretića, no ne toliko zbog njegove literarne kvalitete koliko zbog provokativnosti njegovih u stihove uobličenih poruka.

Intrigantnost i životnost

Zbog spomenute opsežnosti književnoga bloka, ovaj je put onaj stručni ispao nekarakteristično štur. Regionalne boje tako brane tek biskup Maksimilijan Vrhovac i dva bivša karlovačka gimnazijalca — profesor Rudolf Bernardić te novinar i publicist Eduard Čalić. Kod prvoga razmatra se njegov nešto manje eksponiran glazbeni angažman, dok je od dva preostala in memoriama drugi definitivno intimniji i angažiraniji. No, tek je Danko Plevnik sa svojim Svim životima Krležine ljubavi — kratkim osvrtom na život i djelo navodne Krležine ljubavnice, Poljakinje Zofije Nalkowske, dodao nešto intrigantnosti i životnosti inače pomalo turobnoj atmosferi broja.

Dakle, osim jasne razlike u dodjeli prostora pojedinim koncepcijskim blokovima te posvemašnjem izostanku recenzentskih osvrta, većini tekstova ipak je zajedničko da se ne ističu kvalitetom. No, kako je prilično teško trajno slijediti neke zadane formule istodobno zadržavajući visoku kvalitativnu razinu, očekujemo da će neki od sljedećih brojeva karlovačkog »Svjetla« ipak uspjeti ispuniti nešto više estetske i sadržajne kriterije.

Jelena Gluhak