Njegovo veličanstvo Plesač

Njegovo veličanstvo Plesač

U plesu, distinkcija između koreografije i izvedbe paradoksalna je (premda filozofski zanimljiva). I zato me iznenadio intenzitet s kojim sam u dvije nedavne londonske predstave osjetila dominaciju jednog aspekta nad drugim

Umjetnost kazališnoga plesa nastaje u otjelovljenju kreativnih ideja koreografkinje u fizikalnosti plesača. Narav toga dvojnoga stvaralačkog ulaganja mijenja se tijekom povijesti te je danas često nemoguće povući jasnu granicu između kreativnih prinosa plesača i koreografa završnom proizvodu — plesnoj predstavi.

U plesu, distinkcija između koreografije i izvedbe paradoksalna je (premda filozofski zanimljiva). I zato me iznenadio intenzitet s kojim sam u dvjema nedavnim londonskim predstavama, izvođenim usporedno na raznim lokacijama, osjetila prevlast jednog aspekta nad drugim.

Predstava Rosemary Butcher White inspirirana je opisima preživljavanja u sibirskom Arktiku i izvještajima o posljednjim danima Scottove tragične antarktičke ekspedicije. To je nesmiljeno minimalistički, konceptualan rad, u kojem dominira koreografska ideja umjetnice. Tu nema mjesta zavođenju gledaoca osobnim šarmom izvođača; stil izvedbe neutralan je, objektivan. White od gledaoca zahtijeva maksimum pozornosti i osobnog angažmana; (Rosemary Butcher, otkrivši stvaralačku slobodu u radikalizmu njujorškoga Judson Dance Theatre, nije nikada, od svojih najranijih radova iz sedamdesetih godina, bila laka koreografkinja). Tek naznačene, pješačkisvakodnevne, naizgled nedorečene u jednostavnosti plesne sekvence, kao da izranjaju i ponovno uranjaju u monotoniju kružnih prolazaka plesačica pred bijelom pozadinom. Na platnu ih, kao bijele sjene, prate prethodno snimljene i uživo miksane projekcije vlastitih likova — ponekad se plesačica i njezina slika gibaju potpuno sinkrono, no većinom su u laganu kontrapunktu — projekcija je kao alter ego, duša u dijalogu s tijelom. Dojam je hipnotizirajući; repeticija i monotonija zavaravaju, zahtijevaju napor volje, no ustrajni bivaju nagrađeni. Iz šture građe prosvjetljuju trenuci prepoznavanja: kratke fraze sugeriraju hrvanje sa snijegom, pad i borbu s vjetrom, nježnu prozračnost pahulja i leda, strah, izgubljenost... Završni solo, usporen do beskonačnosti lagani pad, poetičan je do boli. Senzibilni gledatelj dirnut je u dušu konceptualnim istraživanjem Butcherove, koje kroz pokret destilira čistu esenciju koreografske ideje.

Nonšalantnost shuffle-koraka

Večer Mihaila Barišnjikova posve je drugog karaktera. Šest kratkih solo točaka koje su, posebno za Mišu, kreirali veterani modernoga plesa poput Lucinde Childs i Eliota Felda, drži na okupu ne koreografska ideja, nego Barišnjikova osobnost. Plesačka inteligencija i senzitivnost 56-godišnje zvijezde inspirativne su. Dubina i cjelovitost umjetničke interpretacije opčinjavaju u apstraktnom prvom dijelu programa ništa manje nego u emocionalnom, glumački savršenu drugom dijelu. Tu Miša, na tonove bluesa 1920-ih, dovodi publiku do ekstaze; njegov neodoljiv scenski šarm i karizma idealna su pratnja virtuoznoj, glazbeno savršenoj, kontroliranoj nonšalantnosti shuffle-koraka. Srca su puna, uživanje je potpuno. Večer završava ovacijama. Barišnjikovljev program oda je njegovom veličanstvu Plesaču.

Iz Londona Andrea Jeličić