Nedoseguta epičnost

Nedoseguta epičnost

Neupitno je da razdvajanje središnjih likova pridonosi i gubitku fokusa filma, jer ako u devedesetak minuta filma individualizam i osobnost pojedinca, njegovo aktivno djelovanje, kidaju granice društvenog zaleđa, u nastavku društveni žrvanj i političke intrige potiskuju pojedinca i pasiviziraju ga

Žanrovska je označnica povijesnoga u filmu Branka Ivande Konjanik izravno odrediva, a nužno je naznačiti i njezinu dvojakost, jer joj je predtekst istoimeni književni izvornik glasovitog Ivana Aralice. Kako su upravo Ivanda i Aralica potpisnici scenarističkoga predloška, uz suradnju Drage Klekanovića, posve su jasne poveznice, ali i očite razlike dvaju oblika pripovijedanja, što je uvjetovano ne samo pisanim u slučaju književnog ili spojem slike i zvuka u slučaju filmskog, nego i percepcijom čitatelja, odnosno gledatelja.

Razmeđe civilizacijskih kodova

Radnje smještene u prvoj polovici 18. stoljeća, taj film propituje tegobno razdoblje hrvatske povijesti u kojem su se pojedinac, pa i obitelj iz koje je potekao, nalazili na razmeđi oprečnih civilizacijskih kodova, bez izražena vlastitog društvenog nasljeđa. Suprotnost pojedinca i društvenog rasapa, ali i zasebnih civilizacijskih stega, temeljna je odrednica Konjanika. Ne tek politička dvojnost turske opasnosti i mletačke prevlasti u Dalmaciji i njezinu zaleđu, nego i određene vjerske dvojnosti kršćanske i muslimanske kontekstualnom su osnovom na kojoj obitavaju središnji likovi.

Bez poteškoća možemo zapaziti da se upravo središnji muški lik Petar Revač (Nikša Kušelj) tijekom filma očituje u oprekama sa sporednim likovima. No, dok je obiteljska dvojnost u odnosu prema bratu (Borko Perić) što se odlučio za vjersku tradiciju pravoslavne crkve doista opreka aktivnog i pasivnog oblika djelovanja, u suprotnosti s nečvajskim kapetanom (Božidar Orešković) temeljnim je motivom naposljetku osveta zbog počinjena zločina zbog kojega su braća ostala bez obiteljske zaštite. Dvojnost je s nečvajskim časnikom (Dragan Despot) zasnovana na podložnosti vojnoj zajednici, u kojoj se središnji lik pokazuje društvenim, pa i vjerskim odmetnikom, što ga dovodi u opreku s turskim silnikom (Mladen Vulić). Ta je opreka zapravo emotivna, otjelotvorena u težnji za naklonost središnjega ženskog lika (Zrinka Cvitešić).

I, gotovo proturječno, dosezanje zajedništva središnjih likova uzrokom je i njihova rasapa, jer ne samo da su posrijedi pojedinci različitih društvenih, dakle i vjerskih nasljeđa, nego bijeg protagonistice izaziva politički spor. Pasivni ženski princip postaje na taj način otvorenom metaforom zemlje, predmetom neprestane aktivne jagme u ovladavanju područjima političkog interesa.

Promjena fokusa

Neupitno je da razdvajanje središnjih likova pridonosi i gubitku fokusa filma, jer ako u devedesetak minuta filma individualizam i osobnost pojedinca, njegovo aktivno djelovanje, kidaju granice društvenog zaleđa, u nastavku društveni žrvanj i političke intrige potiskuju pojedinca i pasiviziraju ga. Upravo zato ne mora nam se činiti začudnim da u turskom zarobljeništvu središnji lik postaje izraženo nedjelotvornim, mijenja se čak i predznak odnosa s bratom svećenikom, a središnjim djelatnim likom postaje dubrovački trgovac (Goran Grgić). Promjenom fokusa priče promijenjena je i gledateljeva percepcija, pa završna zbivanja ne uspijevaju dosegnuti nužno potrebno pročišćenje središnjih likova.

U Konjaniku je naglašena vrijednost prostora, jer ga možemo očitovati gotovo kao vremensku jedinicu u kojoj zastupljenost otvorenih prostora i prevlast totala ili polutotala predstavljaju dugo trajanje, a zastupljenost zatvorenih prostora i prevlast užih srednjih pa do krupnih planova zbijeno ili kratko trajanje. Naglašenoj vrijednosti prostora zasigurno je pomogao i rad snimatelja Slobodana Trninića u oslikavanju ugođaja, jer seže od slikovnosti pejzaža do čestog nasljeđa slikovnosti razdoblja baroka ili mjestimice renesanse. Scenografija Ivice Trpčića i Kemala Hrustanovića, kao i kostimografija Jasne Novak i Vjere Ivanković, pomogli su, uz suradnju specijaliziranih djelatnika, da Konjanik mjestimice dosegne i etnografsku vrijednost prizora.

Dvostruka je uloga glazbe, od folklorne predaje do ugođajnosti, pa nas ne mora čuditi i nekoliko njezinih potpisnika. Montaža Maje Rodice Virag kao strukturalni dio što sve sastojke filmske građe mora održati na okupu ili izvedbeni dio glumačkoga postava što seže od prokušanih osobnosti hrvatskoga, pa i bosanskohercegovačkog glumišta, pa sve do predstavnika mlađega naraštaja tek su naizgled oprečni dio filmskog tkiva Konjanika, što zorno dokazuje nužnu prožetost svih sastojaka. A u toj je prožetosti ponajviše nedostataka, pa i ponegdje izraženih propusta, pokazao upravo scenaristički predložak i pripadajuća mu dramaturgija. Kako upravo ti sastojci predstavljaju i temelj filma, posve je jasno da Konjanik Branka Ivande ipak ne može dosegnuti nužno potrebnu epičnost.

Tomislav Čegir