Muke Melove

Muke Melove

Zaboravimo Gibsonovu Pasiju. U usporedbi s velikim filmašima koji su se pozabavili sličnim motivima, poput Pasolinija (Evanđelje po Mateju) i Scorsesea (Posljednje Kristovo iskušenje), ona se ionako tek svodi na zanemarivu epizodu u povijesti showbiza

Ako pažljivo prelistamo curriculum Mela Gibsona, shvatit ćemo da je Pasija logični vrhunac jedne mazohističke karijere, koja je njezinu autoru priskrbila status najvećega holivudskog mučenika, bilo da se našao ispred ili iza kamere. Čak i kad bismo zanemarili njegovu pripadnost fundamentalističkom krilu katolicizma, koje ne priznaje Drugi vatikanski koncil, Gibsonova karijera i nije bila ništa drugo nego veliko pokusno zagrijavanje za njegovu najnoviju pasionsku igru.

Torture i fratri

Gotovo da i nema filma u kojem on nije bio podvrgnut najgorim mogućim torturama ili se ponašao poput skrušena fratra. To već postaje nastrano. Zamalo pa dostojno psihijatrijskog ležaja. U Mad Maxu naletio je na družinu pustinjske siročadi što ga je tretirala poput mesije. U Teoriji zavjere Julia Roberts najprije plače nad njegovim grobom. Ali već za nekoliko minuta Mel će uskrsnuti živ i zdrav. U Otkupnini morao je podnositi takve muke, da je na kraju izgledao poput De Palmine Carrie na maturalnoj zabavi. U Čovjeku bez lica mještani ga optužuju za pedofiliju, dakle za zločin koji se danas u Americi često atribuira katoličkim svećenicima. Gibsonova kršćanska misija potom se nastavlja Misterioznim znakovima, u kojem već po ne znam koji put glumi udovca. A Hrabro srce nije potrebno ni napominjati, jer su njegovi raskošni pokolj, začinjeni nabijanjima na kolac, rezanjima grkljana i probadanjima koplja tek uvertira u ono što će uslijediti u Pasiji. Zato Pasija nije film o posljednjim danima Isusa Krista, nego je riječ o autobiografskom filmu Mela Gibsona.

Uostalom, Pasija započinje mračne olujne noći u ambijentu koji neodoljivo podsjeća na maglovite škotske krajolike iz Hrabrog srca, kad židovski murjaci uhite Krista. No, njegovi sljedbenici hrabra srca pružaju otpor. Petar će odrezati murjakovo uho. A Krist ga podigne i izvede svoj protetični mirakul, što je samo mali uvod u sva ona kozmetička čuda koja će se ubrzo dogoditi. No, dok su mediji vagali Gibsonov antisemitizam i izopačenu sklonost nasilju, njegova je mizanscena bila potisnuta u drugi plan. A upravo se tu kriju najveći nedostaci filma, vrlo nemaštovita, plošna i neoriginalna u svom pompoznom rukopisu. Naprosto ne mogu odoljeti, a da ne citiram filmskoga kritičara J. Hobermana, koji navodi da je Pasija tek najobičniji patchwork sastavljen od recentnih holivudskih fantastičnih epova. Aramejski zvuči poput lošeg elfskog iz Gospodara prstena. Herodov dekadentni dvor doima se kao da je izašao iz Matrixa. Filmska glazba svodi se na reciklirane partiture iz Gladijatora. A androgini sotona doima se kao da je izašao s montažnoga stola Georgea Lucasa.

Voštana figura

Ako me pitate da li je Pasija doista toliko nasilna, čini mi se da su tu stvari malo prenapuhane. Gibsonov spektakl nije ništa brutalniji od njegovih ranijih filmova. Karamelizirana krv na Kristovu izbrazdanu tijelu koje nam autor podastire u seriji megakrupnih planova pretvara ga u najobičniju voštanu figuru. Zato je Caviezelova šminka vrlo neuvjerljiva. A da se namučio noseći onaj golemi križ, u to ne sumnjam, jer nam to dokazuje ime i prezime kiropraktičara navedno u odjavnoj špici. A što se tiče toliko spominjana antisemitzima, koji je postao najveći kamen spoticanja, jedino je Juda bio dovoljno neukusan da Krista nazove rabinom.

Ipak, ima tu jedna druga dvojba vezana uz Gibsonov film s kojom bi se valjalo ozbiljnije pozabaviti: postoji li uopće neka druga religija koja se s tolikom strašću prepušta prikazivanju ljudskih patnji, kao što je to kršćanstvo? A tu stvari postaju mnogo ozbiljnije od jalovih polemika na temu da li je Pasija nasilna ili nije. Ona je nasilna onoliko koliko je nasilno samo kršćanstvo u prikazivanju boli. Zato me čudi da se naši distributeri nisu sjetili uvrstiti krvavi dokumentarac Nijemi krik kao idealnu predigru Pasiji, kad se već nisu potrudili podijeliti publici na ulazu u kinodvoranu onaj golemi čavao dizajniran kao neizostavni dio vulgarna filmskog merchandisinga, koji im je poslije mogao poslužiti da pomiješaju bljutavu kavu u Mc Donald’su iza ugla (u šalici s Kristovim likom). Zaboravimo, dakle, Gibsonovu Pasiju. U usporedbi s velikim filmašima koji su se pozabavili sličnim motivima, poput Pasolinija (Evanđelje po Mateju) i Scorsesea (Posljednje Kristovo iskušenje), ona se ionako tek svodi na zanemarivu epizodu u povijesti showbiza.

Dragan Rubeša