Miljokazi od zlata

Miljokazi od zlata

Zlatna knjiga češkoga pjesništva, sastavio Dušan Karpatský, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003.

U Pragu, s razlogom okrštenim Zlatnim (gradom), nalazi se posebna turistička atrakcija, mala uličica posred Hradčana nazvana Zlatnom (uličkom). Mnogo pozlaćivanja i propagandno eksploatiranje slikovite prošlosti moglo bi nas navesti da posumnjamo u ozbiljnost egzistencije toga prostora, da previdimo činjenice iznimne slojevitosti, dramatičnih mijena, tragičnih uloga, mističnih, alkemijskih, nadrealnih, oniričkih, magičnih sastojaka, što su obilježili ne samo češku prijestolnicu nego i čitavu češku povijest (pripomažući, s druge strane, da češki narod kompenzativno razvije i jedan od najtrezvenijih, najironičnijih, najradišnijih, najrelativističkijih, najpraktičnijih mentaliteta među svim Europejcima).

Zlatna knjiga češkoga pjesništva izlazi u standardnoj (ali obnovljenoj) kolekciji Nakladnog zavoda Matice hrvatske te svoj vrijednosni atribut ne vezuje uz ambijente stvaranja. No premda ne dolazi iz Zlatne uličke i alkemičarske sredine, ona je bašpravi primjer preobrazbe grube građe u sjajnu i blistavu materiju stiha, pretvaranja bolnih iskustava u istančano i pročišćeno grumenje poezije. Naime, duboka češka prošlost, više no tisućljetna borba s raznim zaprečujućim i otežavajućim čimbenicima, vjerski ratovi i složenost nacionalne emancipacije, jezično miješanje i pravi civilizacijski konglomerat — sve su to premise da poezija nastala u srcu Europe bude neobično originalnom, nesvodivom na ijednu drugu, premda je (ili upravo stoga jer je) pretrpjela utjecaje raznorodna podrijetla. Brojne represije (sve do nedavnih dana) uvećale su napetost prostora i rezultirale snažnijom slobodoumnošću, jačom čežnjom za nesputanošću misli, slike, čina.

Stota knjiga

Pažljivo složenom i sustavno građenom antologijom jednog važnog aspekta svoje nacionalne kulture (možda i najcjelovitijega, iako je prozna dionica od Nerude i Nemcove, preko Hašeka i Čapeka, pa do Kundere i Hrabala jamačno svjetski popularnija), obraća se sastavljač Dušan KarpatskË omiljenom mu adresatu: hrvatskoj književnoj javnosti. Onoj istoj koju je već zadužio više no brojnim prijevodima hrvatskih pisaca na češki, tako da mu je ovo upravo stota (objavljena, priređena) knjiga. Sretna je okolnost da su mu zasluge u promociji hrvatske kulture (i odgovarajuća nagrada Ine) pripomogle u realizaciji davnoga sna, a nama ova knjiga omogućuje neosporno uzbudljiv i uvjerljiv put prema duhovnosti bliskoga, zapadnoslavenskog naroda i prema samu srcu srednje Europe. Smjerom kojim su prošli u 14. stoljeću hrvatski fratri glagoljaši, kad su bili pozvani u praški Emauski samostan.

Da bi knjiga poput ove imala uspjeha i smisla, nužno je bilo osigurati dobru prevoditeljsku ekipu. Žalosno je, ali istinito, da dugotrajnim hrvatsko-češkim književnim relacijama nismo baš ostvarili pozitivan saldo pjesničkih prepjeva, te da su priređivaču ove antologije stajali na raspolaganju tek rijetki vjerni i uporabivi primjeri dosadašnjih uspješnih transpozicija. Riječ je ponajprije o ostvarenjima nekih hrvatskih pjesnika: o već klasičnom Tadijanovićevu prenošenju Nezvalova Akrobata, o Krklecovim (i Jonkeovim) stihovima iz Bezručeve knjige, o Golobovim glatkim pohrvaćenjima niza ljubavnih pjesama. Iz Ašaninove antologije (iz 1958) uzeta su tek dva primjera (Hora i Závada), dok su prijevodi niza suvremenika iz pera Predraga Jirsaka bili sretniji i brojniji (Skácel, Holub, Šotola, Diviš, Blatny, Koláű, Kainar), a za ovu zgodu on je riješio i nemalo povijesnih poglavlja. Češke latiniste prikladno nam je predstavio Zlatko Šešelj, a uvodnu — još staroslavensku — prolegomenu Evanđelju (s odgovarajućom pohvalom knjigama) imali smo u gipkim Grčićevim stihovima. Na bohemističkoj brazdi translacije okušali su se, znatno ranije, Škritek i, ovom zgodom, te mnogo obilnije, Čihak.

Lavovski udio prevoditeljice

Sam je KarpatskË preveo mnoge pjesnike, posebno one novije i njemu emotivno i tipološki bliže, a u nekoliko se navrata poslužio i suradnjom hrvatskih pjesnika, Mihalića (kod Holana), Goloba (kod Ortena i Halasa) i Kiševića (kod Ortena, Zabrane). No, po njegovu priznanju, na slaganje cjelovite panorame ne bi se bio uopće odlučio da nije mogao računati na suradnju Dubravke Dorotić Sesar, koja se prije nekoliko godina dokazala iznimno spretnim i proćućenim prepjevima trojice velikana češke romantike: Máche, Erbena i Havličeka Borovskoga.

U knjizi od sedam stotina stranica, koja predstavlja sedamdeset i pet pjesnika (plus anonimne tvorevine), udio prevoditeljice Dorotić Sesar mogli bismo nazvati lavovskim, jer je njoj pripalo (u zadatak i u izvršenje) oko osam tisuća stihova. Pretežno vezanih strogim ritmovima i rimama, oblikovanih na najrazličitije načine. Kako nemam kompetencije da bih uspoređivao s izvornikom (no u tom pogledu moram vjerovati skrupulama sastavljača, Karpatskoga) mogu samo zaključiti da se čitaju lako, da zvuče melodiozno, da su leksički bogati, da specifičnostima uspijevaju premostiti raspone od molitve do poruge, od ljubavi do tjeskobe, ne zanemarujući duh razdoblja, pečat stila, znak osobnosti. Riječ je nedvojbeno o remek-djelu znanja i umijeća, o ostvarenju koje ima težinu životnoga uloga, o rezultatu što ovu prevoditeljicu-prepjevateljicu svrstava u sam vrh hrvatskih suvremenih kovača vezanoga stiha. Dubravka Dorotić Sesar sasvim je udovoljila legitimnoj težnji da pjesnički tekst na našem jeziku prenese formalne osobine izvornika, odgovorila čežnji da s pomoću prepjeva ovladamo oblikovnom baštinom drugih kultura.

Barokna poezija

Zahvaljujući ponajviše njezinoj kvantitativnoj i kvalitativnoj (dakle, kreativnoj ili ako hoćete: empatijskoj, sukreativnoj) participaciji Zlatna knjiga češkoga pjesništva zadivljuje nas svojim potencijalima. Upoznajemo srednjovjekovne raspone od litanijske Kunhutine molitve do trubadurske Zavišine pjesme, ili od dvorski pobožne pjesme Slovu M pa do golijardsko libertinske balade Konjušar i đak. Husitsko razdoblje dalo je borbene himne Ustaj, ustaj, grade praški i Svi vi božji bojovnici, a prema renesansnom hedonizmu išao bi Majski san Hyneka i PodĐbrada i Novi svijet Smila Flaške iz Pardubica. Veliko nam iznenađenje pruža — inače razmjerno rijetka — barokna poezija, gdje uz slavnog (emigranta) Jana Amosa Komenskoga imamo duboko refleksivnu liriku (gotovo gundulićevskog tona) Bedűicha Bridela i pučku pjesmaricu Jana Josefa Božana. Romantičarsko razdoblje pokrivaju velika poema Maj Karela Hyneka Máche, pretežno balade Erbena, NebeskËja, Haleka, Nerude, Čecha, Sládeka, Zeyera, Vrhlickoga i jetka ironija Havličeka Borovskoga. Modernu, simbolizam, secesiju također je Dorotić Sesar pratila brojnim prepjevima, primjerice omiljenoga joj Jiűíja Karáseka, zatim Stanislava Kostke Neumanna, opsežne romance Viktora Dyka, pa Tomana, Šrámeka, Demla, Gellnera, Kűíčke, Weinera, Hoűejšija, Hore, Reyneka. Nadrealisti i poetisti uglavnom su je mimoišli, ali je u pjesništvu dvadesetoga stoljeća još stigla obraditi Zahradníčeka, Jelíneka, Hrubína, Bednáűa, pa sve do Šiktanca, Hejde, Fischerove, i Brouseka.

Ako prepjevi Dubravke Dorotić Sesar i sami tvore crvenu nit praćenja kontinuiteta i tradicije češkog pjesništva, ako su oni miljokazi od zlata na putu u lirski Prag i epske pokrajine uz Vltavu, ne znači da su prijevodi inih sudionika manje važni, premda smo ih opravdano stavili u sjenu najvećega prinosa. Jer veličina Nezvala i Ortena, Biebla i Wolkera, (jedinog češkog Nobelovca) Seiferta i Halasa, Holana i Koláűa, Skácela i Holuba, Štroblove i Hanzlika, Gruše i Topinke — da navedemo samo najglasnija imena — govori o visoko razvijenoj, urbano kultiviranoj i povremeno vrlo opuštenoj, a katkad pak iznimno konstruktivnoj vizionarnosti, verbalnoj elastičnosti i/ili bujnoj slikovitosti. Modernost, suvremenost, aktualnost živi u nizu autora i odjekuje u nizu hrvatskih verzija za koje su posebno zaslužni Jirsak, Čihak i sam KarpatskË, čije su zasluge, dakako, najveće i zbog mjerodavnog izbora, instruktivnog predgovora, lapidarnih uvoda — svega onoga što knjigu čini korisnom i dragom, više no dobrodošlom, pravim čitateljskim izazovom i kulturnim dobitkom kakvi nisu česti.

Tonko Maroević