Ljepše no u zbilji

Ljepše no u zbilji

Reklamni film Dalibora Matanića, originalno je ostvarenje koje, osim što potvrđuje Matanića kao sposobna redatelja, korektno odgovara na trend reklame, koja mora biti jasna, dinamična i lišena samodopadljivosti

Sudeći prema viđenom, prošlogodišnja produkcija namjenskoga filma jedna je od najslabijih kategorija 13. dana hrvatskoga filma. U gotovo dvosatnoj projekciji izabrana materijala našlo se tek nekoliko originalnih uradaka i relativno malen broj zaista dobrih, što od broja četrdeset i jedan (koliko ih je bilo u konkurenciji) čini prilično malen postotak. Filmovi u konkurenciji mogu se okvirno podijeliti u tri kategorije: klasične TV-reklame, kratkometražni namjenski te špice televizijskih emisija. Klasične televizijske reklame i dalje slijede trend jednoličnosti i stereotipnosti: mobilnost se najčešće reklamira vizualno prepoznatljivim prizorima team-buildinga ili pak dinamičnom izmjenom kadrova uz neizostavnu mantru povjerenja u vlastitu ličnost te sugeriranje egotripa kao socijalno prihvatljive i poželjne kategorije. Pritom dakako tek na završetku reklame doznajemo da li je riječ o banci, internetskom provideru, cigaretama ili mineralnoj vodi: struktura tih reklama približno je ista. No između debilizma HT-ovih uradaka koji vrijeđaju inteligenciju gledatelja i npr. Lurinih vizualno korektnih i produkcijski izvrsno odrađenih reklama ipak postoji bitna razlika. Ne nužno razlika u kontekstu sadržaja — i telefon i mlijeko podjednako je teško reklamirati — nego u tome što Lurine reklame pokušavaju na kreativniji način komunicirati s potencijalnim potrošačem. Druga kategorija, kojoj pripadaju špice televizijskih emisija, broji tek nekoliko ostvarenja i ne donosi ništa osobito kreativno.

Topos i vedute

Kategorija kratkometražnoga namjenskog filma, u koju se mogu ubrojiti četiri ostvarenja, najkvalitetnija je u konkurenciji. Hodi duša polusatno je ostvarenje u produkciji HTV-a; riječ je o stiliziranoj interpretaciji narodnih pjesmama sjeverozapadne Hrvatske kojima se reklamira ansambl Lado. Dvanaestominutni reklamni film Dalibora Matanića, kojem je naručitelj Hrvatska udruga poslodavaca, originalno je ostvarenje koje, osim što potvrđuje Matanića kao sposobna redatelja, korektno odgovara na trend reklame, koja mora biti jasna, dinamična i lišena samodopadljivosti. Reklamni film Oaza mira propagira elitni turizam na opatijskoj rivijeri: iako je prilično klasičan i neinventivan, produkcijski je izvrstan te, čini se, u potpunosti pogađa zahtjeve naručitelja. Film koji nedvojbeno zaslužuje pozornost i čini se najboljim ostvarenjem u konkurenciji film je Croatian Dream autora Mateja Meštrovića i snimatelja Ive Pervana. Riječ je o namjenskom filmu kojim se reklamira grad Zagreb. Croatian Dream šesnaestominutno je djelo koje uz pomoć stilizirane, tople i vizualno iznimno privlačne fotografije predstavlja urbani topos grada i njegove vedute. Vizualna privlačnost, kultivirana montaža te suptilno odabrana glazba zaslužne su za kvalitetu proizvoda. Film ni u jednom trenutku ne zapada u malograđansku patetiku karakterističnu za većinu namjenskih filmova snimljenih o Zagrebu, nego potencijalnoj publici grad predstavlja sjajnim spojem kolorita i smislom za atraktivne detalje, čineći Zagreb na filmu mnogo toplijim i ljepšim nego što je u zbilji. A upravo je to svrha kvalitetna namjenskog filma.

Tonči Valentić