Lakirani dokument vremena

Lakirani dokument vremena

Nakon što je objavljen tonski zapis Otella s premijere na Salzburškim svečanim igrama 1970. s Jonom Vickersom, Mirellom Freni i Peterom Glossopom u glavnim ulogama pod ravnanjem Herberta von Karajana sa zborom i orkestrom Bečke državne opere (tvrtke Frequenz i Foyer), EMI je 1973. s istim protagonistima i dirigentom, ali sa zborom Njemačke opere u Berlinu i Berlinskom filharmonijom izdao komercijalnu snimku. Unitel je na temelju te snimke, u režiji Herberta von Karajana, koji je operu postavio na scenu i u Salzburgu, godine 1974. snimio filmsku verziju djela. Svojedobno je salzburška premijera uzvitlala mnogo prašine. Bila je u Karajanovu stilu, sve lijepo ispeglano i zvukovno dopadljivo, režija muzikalna, ali nemaštovita, u cjelini oku i uhu ugodno, ali prestandardno, plošno i neuzbudljivo.

Takav je i DVD. Svi su dotjerani i našminkani, Desdemona izlazi iz kreveta s besprijekornom frizurom i sjenilom na očnim kapcima, narod u urednim kostimima dočekuje brod koji se u oluji bori s valovima. Posve je očito da je dio opere s borbom s vodenom stihijom, snimljen crno-bijelom tehnikom, iz nekog drugog filma. Ostalo su kazališne kulise, nemam dojam da je snimljeno u prirodnom ambijentu, ako i jest, prostor je vrlo ograničen. Osvjetljenje je jarko, a pola opere događa se noću! Ukratko, snimljeni teatar, a nije snimka predstave, što je danas teško prihvatljivo. Kad bi se barem radilo o epohalnoj izvedbi!

Ali nakon što smo vidjeli magičnoga Placida Dominga, iako više ne tako mlada, u živoj predstavi milanske Scale, sve drugo čini nam se papirnato i neuvjerljivo. A i nakon što smo čuli glazbenu koncepciju Riccarda Mutija, teško ćemo prihvatiti Karajanovu. Otello mora imati izražajnu snagu elementarne dramatike, psihološki dovoljno motiviranu, što Karajanu nedostaje. Iznenađuje pak da je propustio mjestimice neujednačen ton, a rezovi kamerom na pjevačke fraze nisu uvijek usklađeni s glazbom.

Pjev anđela

Ipak, i ovaj Otello ima svoju vrijednost. U prvome redu Desdemonu Mirelle Freni. Upravo je nevjerovatno kako ta, tada već 39-godišnja gospođa, izgleda kao mlada djevojka i pjeva kao anđeo. Pravo je oličenje nevinosti i čistoće, savršena legata, lijepih piana, uzorne fraze, iako nedovoljno glumački izražajna i uvjerljiva. Ali samom pojavom i pjevanjem savršeno dočarava lik. Kanadski tenor Jon Vickers bio je u vremenu između Marija Del Monaca i Placida Dominga vodeći tumač Otella. Taj izniman umjetnik visoke inteligencije i filozofskog pristupa operi dao je svoju viziju besmrtna, prije Shakespeareova nego Verdijeva junaka. Sve je u njega do u tančine proučeno i logično razrađeno, ali nedostaje topline i unutarnjega žara. Od Petera Glossopa ima boljih Jaga, iako je i on svojedobno slovio za vodećeg interpreta toga lika. Aldo Bottion atraktivan je Cassio, kao i José van Dam Lodovico.

Pjevanju zbora Berlinske državne opere nema prigovora, a sviranje Berlinske filharmonije izvanredno je. Njihov je visok domet dobro poznat. U doba nastanka prije trideset godina vjerojatno je ovaj filmski snimljeni Otello bio senzacija, danas se doima poput lakirana dokumenta jednog vremena, još više ukusa njegova glavnoga glazbenoscenskog realizatora. Ali, ljubitelji starinskoga pristupa realizaciji opere jamačno će biti zadovoljni.

Marija Barbieri