Krhkost iluzija

Krhkost iluzija

Herzogov je duh i ovdje prisutan, vjerojatno i nepobjediv, samo što nije uspio posve iscuriti na slobodu iz čarobne boce

Filmovi Wernera Herzoga uvijek su bolje komunicirali s ljubiteljima ezoterije nego sa širokom publikom, a njegova autorska ekscentričnost nikada se nije iscrpljivala u pukoj zemljopisnoj i povijesnoj egzotici, u ludosti zapjenjenih vizionara ili naivno-sentimentalnih marginalaca koji će svojim ridikuloznim fiksacijama draškati auditorij. Upravo zato može začuditi pojava posljednjega Herzogova igranog filma Nepobjedivi (2002) na policama naših videoteka. Nikomu u ovoj provincijalnoj filmskoj pustinji nije palo na pamet ponuditi, primjerice, Fatamorganu, Fitzcarraldo, Srce od stakla, Stroszek ili neko drugo ekscentričnije djelo nekadašnjega njemačkog novofilmaša, koji je posljednjih petnaestak godina režirao isključivo dokumentarce. Povratni Nepobjedivi, međutim, probio je distributerski led markantnim glumačkim mamcem: s naslovnice hrvatskog DVD-izdanja filma, iz sama središta ritualnog (spiritističkog) aranžmana, gleda nas glavom britanski glumac Tim Roth. Herzog nedvojbeno voli opsjednute mračnjake, kojima je tijelo posuđivao njegov najbolji (ne)prijatelj Klaus Kinsky, no Roth ipak nije taj, a ni onaj iz naslova, nepobjedivi. Protagonist istinite priče iz tridesetih godina 20. stoljeća, opet tipično za Herzoga, (nabildani) je naivac, a glumi ga naturščik, finski top-snagator Jouko Ahola.

Dvije strane ljudskog novčića

Srećom, marketinški potisnuti poljski Židov Zishe Breitbart, što ga je Herzog pronašao na rubovima Europe i nacističke povijesti, neupitno pripada hercogovskoj galeriji likova. Mladi kovač herkulovski je tvrdih mišića i mitološko-mesijanskih aspiracija, ali sanjarske naravi i meka srca, te upada u povijesni žrvanj kao naivni cirkuski snagator. Posredovanjem njemačkog agenta, iz poljskog sela dospijeva u srce Berlina u osvit nacizma i dobiva angažman u kući zabave stanovitoga Hanussena (Roth). Ironično, deklarirani arijevac i prikriveni Židov, pretvorit će lomitelja lanaca u varijetetsku senzaciju i utjelovljenje nacističkog ideala nadčovjeka, hvalisajući se svojom ponudom pred budućom nacističkom elitom (Goebelsom i Himmlerom), sve dok ga ne prokažu kao Židova. Zishe će pak završiti svoju epopeju povratkom u selo, posvećen cilju da ga upozna o dolazećoj Hitlerovoj opasnosti. No, ispada gotovo smiješan i uskoro umire od posljedica zlosretne demonstracije snage.

Premise Herzogova filma, kao i uvijek, veoma su složene. Iako predstavljaju oprečne svjetove — pastoralno židovsko selo i sterilno monumentalnu njemačku prijestolnicu, rustični Zishe i paradni Hanussen ipak su dvije strane istoga smrtnog i krhkog ljudskog novčića, dvije inačice bijega od ideološkim i povijesnim hirovima zapečaćene kobi. Oba su svojevrsni sanjari: moćni Hanussen mašta o svom ministarstvu magije u Hitlerovoj vladi, snažni Zishe o svojoj kraljevni iz snova. Među njima i njihovim fikcionalnim projekcijama nalaze se pak okrutna zbilja i misleći redatelj koji sugerira: i (politička) moć i (tjelesna) snaga tek su prolazna i krhka iluzija. Iako je Herzog u tome prilično jasan, a pritom se ne odriče ni svojih karakterističnih poetskih prispodoba i metafora, naročito u subjektivnim (zoo)digresijama (Hanussenovi ideali su meduze, Zisheova opsesija rakovi, a redateljeva simbolično mrcvarenje životinja), njegov je film odveć konvencionalan, pripovjedni model linearan, a izraz mjestimice naivno jednostavan i prozaičan. K tome, rustični Ahola dobroćudna lica ipak ne posjeduje auru ni snažni unutarnji naboj njegova Bruna S. (Stroszek i Kaspar), dok je Rothov opsjenar tek uvjerljivo ohol i blago dijaboličan. Ukratko, Herzogov je duh i ovdje prisutan, vjerojatno i nepobjediv, samo što nije uspio posve iscuriti na slobodu iz čarobne boce.

Diana Nenadić