Komedija, ritual, melankolija

Komedija, ritual, melankolija

Donovanov greben, posljednju komediju Johna Forda, čije se DVD izdanje nedavno pojavilo i u nas, autorovi poštovatelji i proučavatelji često sagledavaju u odnosu prema mnogo slavnijem Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea, snimljenu neposredno prije. Tako je poznati kritičar Andrew Sarris zapazio da Donovanov greben prikazuje raj u koji su protagonisti Liberty Valancea, Wayne i Marvin, došli, a autor najiscrpnije monografije o Fordovim filmovima, Tag Gallagher, nakon detaljne analize filma, gotovo usputno zapaža da je Greben antipod Valancea: taj je tragedija, a ovo komedija, tamo sve započinje dolaskom muškarca, a ovdje žene, Valance je crno-bijeli film, a Greben u boji, prvi je pesimističan, drugi optimističan, prvi govori o represiji i prožet je smrću, drugi je slika anarhije i najavljuje život. Ante Peterlić je pak, šireći kontekst s odnosa ta dva filma na čitavu posljednju fazu Fordova stvaralaštva, ustvrdio da je Donovanov greben zapravo komični pandan posljednjim redateljevim filmovima, ne samo Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea nego i Jeseni Čejena i Sedam žena, luckasta i vedra slika nereda koji, u svojoj tragičkoj inačici, obilježava te druge filmove.

Amelija, a ne Donovan

Uspoređivanje spomenutoga vesterna i ove komedije odaje, međutim, kritičarsku zaokupljenost njihovim muškim protagonistima, u što se primjerice uklapa i vizualno rješenje omota DVD-a Donovanova grebena, s Waynovim portretom i malom slikom Waynea i Marvina u tučnjavi, a i svojedobni distributerski naslov filma u nas — Taj prokleti Donovan, koji tako upućuje na Donovana (Wayne) kao glavnoga junaka. I dok je takvo usredotočavanje u slučaju Čovjeka koji je ubio Liberty Valancea svakako opravdano, u slučaju Grebena zanemaruje pravoga junaka filma, glavni ženski lik Ameliju Deedham, prividno krutu Bostonku koja dolazi na rajski polinezijski otok riješiti poslovne probleme u skladu s pravilima novoengleskoga poimanja svijeta i života.

Upravo na činjenici da je junak filma žena film razvija slojevit prinos tradiciji komedije. To djelo, naime, u kontekstu tradicionalna razlikovanja stare i nove komedije, nadilazi njihovu opreku: karakteristično za prvi tip naglašava značenje junakinje koja proživljava simboličko uskrsnuće, dok se istodobno, karakteristično za novu komediju, usredotočava na romantični zaplet kao i tvorbu pragmatički slobodna društva unutar pastoralnog ambijenta zelenoga svijeta, ovdje oličena u otoku Haleakaloha. Amelia Dedham u interpretaciji senzualne i danas potpuno zaboravljene Elizabeth Allen (usput budi rečeno zgodnije i bolje glumice od svih današnjih holivudskih zvijezda romantičnih komedija) nije središnji lik samo po tome što prolazi kroz duhovnu regeneraciju nego i stoga što upravo njezin dolazak pokreće zaplet, a njezino saznanje istine dovodi do raspleta.

Dakako, to samo znači da Donovanov greben potpuno i skladno razvija obrasce komičkog modusa, i to ponajprije kao Fordov posljednji sjajni filmski prilog šekspirijanskom tipu romantične komedije: sunčana ljepota Haleakalohe jasno je kontrastirana zimskom i tmurnom bostonskom ambijentu, a elaborirana prijevara koju glavni muški likovi izvode, kako bi spriječili Ameliju da dozna istinu može se prispodobiti temi ritualnog napada na središnji ženski lik, jednoj od ključnih komičkih tema uopće.

Varijacija komičkih modela

Fordovo se majstorstvo ipak ne iscrpljuje u izvrsnim varijacijama komičkih obrazaca, koje uključuju kako omiljene scene tučnjava tako i suptilnije verbalne aluzije i kalambure, nego se očituje i u ukazivanju na proturječja otočne utopije. Tako se naposljetku pokazuje da je junakinja umnogome slobodnija, odnosno neopterećena represivnim (kolonijalnim pa i rasističkim) obrascima iskustvenoga svijeta (utoliko je i njezina regeneneracija ponajprije simbolička) od muških protagonista, što otkriva i napukline utopijskog društva Haleakalohe, a istodobno je suptilan komentar krhkosti općeprihvaćenih postavki. Naravno, zeleni svijet je ipak dostatno jak da nametne svoj oblik želje pa Donovanov greben ostaje vizualizacija simbolike pobjede ljeta nad zimom, slika ritualne teme pobjede života, ljubavi i plodnosti.

Stoga Ford samo jednom i vizualno ukazuje na spomenutu mračniju stranu Haleakalohe, ilustrirajući je gotovo isključivo simbolički, manifestacijama čiste komike poput gomilanja slomljenih ili neuporabljivih predmeta (poput džuboksa), krivih izgovaranja imena i naziva, zabuna oko stvarnih namjera, bezrazložnih svađa, odnosno raznoraznih nedostataka, možda najpotpunije oličenih u crkvenom krovu koji prokišnjava. I dok te elemente rabi kao integralne, često i nosive dijelove pojavne komične strukture, ritualni aspekt komedije razvija do krajnjih granica scenama dolazaka, svečanosti (polnoćka), naposljetku i prepoznavanja, a s karakterističnom ritmičkom orkestracijom pokreta figura pojedinaca u kadru i klasicističkih kompozicija kadra u cjelini, pri čemu slaganje boja i melodična partitura Cyrila J. Mockridgea osnažuju strukturiranje takvih scena kao slika rituala.

Zbog njihove retoričke povišenosti film se može sagledavati i u odnosu prema daljem razvojnom stupnju komedije, kada je ona manje utopijska, a više arkadijska, s manje svetkovine i više razmišljanja. Mistični i melankolični tonovi partiture, prozračnost fotografije, karakteristično fordovsko naglašavanje važnosti pogleda i gledanja, ali i spuštanja pogleda, što je sve posebice istaknuto u središnjoj scena prepoznavanja, onoj prvoga susreta Amelije i njezina oca upućuju da Donovanov greben u nekim svojim manifestacijama tragičnost ne izbjegava, nego je sadrži. Dakako, ona ostaje ponajprije u naznakama i interpretacijama melankoliji sklonih tumača, ali je i kao takva još jedan dokaz složenosti i slojevitosti naizgled tek farsične komedije.

Bruno Kragić