Knjižnici udobnije u atomskom skloništu

Knjižnici udobnije u atomskom skloništu

U tom i takvu prostoru, osim knjižnice sabijene na ne mnogo veću kvadraturu od prosječna dvosobnog stana, nije zaživjelo baš ništa drugo što bi Zapruđance izvuklo iz njihovih turobnih spavaonica

U doba obilježavanja svakojakih raskošnih jubileja, jedna obljetnica ostade u javnosti nezapaženom — ona zagrebačke knjižnice nazvane po Vjekoslavu Majeru u prekosavskom naselju Zapruđe, koja je više nego časno odradila prvih tri desetljeća neprekidna rada.

Na fešti nije bilo novinara, nije bilo bliceva i mikrofona, a ni nasrtljivih televizijskih kamera; ipak, topao i liričan ugođaj svetkovanja bio je više nego primjeren jubileju, a dobro pogođenim izvedbenim intimizmom svakako po Lojzekovu ukusu.

Ukratko, glumac Špiro Guberina duhovito je interpretirao nekoliko Majerovih proznih ulomaka posvećenih ženama koje je popularni pisac volio; kantautorica Dunja Knebl prevladavajuće ženskom skupu podarila je pregršt manje poznatih, ali jednako vrijednih popevki; nadahnuti klinci Dramske grupe Gole maske I. gimnazije utjeloviše legendarne likove iz Dnevnika malog Perice... Dojam fine odvagnutosti dirljiva programa upotpuniše prigodni govori posvećeni uspomenama na Majera (Spomenka Podboj) ili historijatu knjižnice (Narcisa Potežica); skup je uzorito sadržajnim rečenicama pozdravila ravnateljica knjižnica grada Zagreba Davorka Bastić.

Svetkovanje načeto gorčinom

Na kraju su, kako to obično biva sa siromašnim i izrazito marginaliziranim, a za malu sredinu neprocjenjivo dragocjenim ustanovama kulture, marne knjižničarke ponudile svoje brojne goste slasticama koje su same pekle dugo u noć...

Zašto je to tiho svetkovanje ipak bilo načeto jetkom gorčinom? U doba dok su dalekih sedamdesetih prošlog stoljeća bili tek polagani temelji knjižnice, nemalen broj stanovnika Zapruđa već visoko kotiraše u gradu; primjerice, pisci (Veselko Tenžera, Alojz Majetić, Jozo Laušić, Pajo Kanižaj, Nusret Idrizović i, dakako, Vjekoslav Majer); režiseri (Matija Koletić, Branko Ivanda, Lordan Zafranović, Rajko Grlić, Rudolf Borošak, Aleksandar Marks, a nešto kasnije i Krešimir Zimonić); likovnjaci (Ivo Friščić, Nikola Koydl, Vladimir Maleković, Milan Kićin); glumci (Lela Margitić, Boris Miholjević, Ivo Rogulja, Martin Sagner, Nevenka Filipović); ljudi od glazbe (Ruben Radica, Ana Štefok) i toliki drugi.

Uz tako jaku reprezentaciju kulturnjaka ta grubo strukturirana urbana aglomeracija pokraj Save i nije se činila posve besperspektivnom; dodatnu živost i energiju podariše joj mahom mlađi stanovnici naselja i brojne tek utemeljene obitelji...

No, u tom i takvu prostoru, osim knjižnice sabijene na ne mnogo veću kvadraturu od prosječna dvosobnog stana (i tek povremenih projekcija filmova sa šesnajstice ili predavanja), nije zaživjelo baš ništa drugo što bi Zapruđance izvuklo iz njihovih turobnih spavaonica, a da to ne bi bilo vezano uz kafić ili svakodnevnu nabavku osnovnih živežnih namirnica.

Jedina intelektualna konstanta naselja Zapruđe bila je i ostala mala ustrajna Knjižnica Vjekoslav Majer, za koju je u naselju uvijek vladalo znatno zanimanje, ali koja je s vremenom postajala sve tjesnijom.

Paradoksalno, neki se u gradu — zbog njezina neudovoljavanja minimalnim prostornim standardima — dosjetiše da bi njezino ukidanje bilo logično i posve u skladu s načelima i imperativima struke. Valjda su se bili zabrinuli nad činjenicom što su knjižničarke stoički pristale podnositi zateknuto stanje stvari da u njihovu tako skučenu radnom prostoru nema predviđena ni pišljiva kvadrata za onu vrst elementarnih ljudskih potreba koje se nipošto ne mogu svesti tek na — kuhanje kava!

Duboko nerazumnoj zamisli energično se suprotstaviše neki od spomenutih intelektualaca, a stanovnici Zapruđa — da bi i sami pridonijeli podizanju kvalitete življenja u naselju — odlučiše uspješno provedenim samodoprinosom urediti središnji Trg Ivana Meštrovića i kupnjom zemljišta ispred knjižnice osigurati normalniji život toj zlata vrijednoj ustanovi.

Čudni puti novca

U prvi mah činilo se da bi hvalevrijedna inicijativa građana svakako mogla zaživjeti i da bi knjižnica, dobije li obećanu novčanu potporu iz grada, ubrzo mogla osvanuti u punom sjaju; čak je, da radovi ne bi kasnili i da bi se moglo pristupiti promptnu proširenju, bila izvedena i brza akcija privremena premještaja njezina knjižničarskog blaga u atomsko sklonište u Utrinama!

A onda je nepoznati Netko, s nedodirljivih političkih visina, u posljednji čas skrenuo novac osiguran za preuređenje i proširenje zapruđanske knjižnice na adresu srodne ustanove koja je, samo nekoliko godina prije, bila i preuređena i proširena!

Knjižničarke su, duboko razočarane nepovoljnim razvojem događaja, bile ustvrdile da bi svoj posao kudikamo lakše obavljale ako bi ih se — budući da se u dogledno vrijeme nije očekivao kakav atomski udar na grad — ostavilo u tom skloništu što je kvadraturom jamčilo funkcioniranje knjižnice po standardima struke.

Prođoše puste godine. U zapuštenu i teško opustošenu naselju ostadoše tek rijetki ugledni pojedinci i mahom ostarjeli ljudi. Na malenu knjižnicu i njezine potrebe, u turbulenciji olujnih vremena, gotovo svi zaboraviše. A ona se, i dalje stiješnjena na svoj sudbinski zadan prostor, ipak održala zahvaljujući — ponajprije — požrtvovnim i nadasve fleksibilnim knjižničarkama, koje se potrudiše da u tijesnu prostoru gdje se izdaju knjige zažive i čitaonica, i igraonica, i pričaonica, i računalne igre, i poneka tribina, ali i brojne izložbe slika. Dakako, njezina se opstojnost temeljila i na čitateljskom krugu koji se neprestance povećavao (dosegnuvši brojku od 7209 članova). Paradoksalno, u raspodjeli novih knjiga knjižnica zapruđanskog kapaciteta dobiva znatno manje naslova no neke velike i ugledne gradske, ali i to malo što dobiva gotovo da i nema više kamo stati.

Teško je povjerovati da bi ta činjenica danas nekog mogla nadahnuti da iznova potegne staru dobru zamisao o ukidanju te jedine institucije kulture u tom dijelu Zagreba; no, smijem li se nadati da bi ona magična čestica zemlje ispred knjižnice — prekrivena vlatima trave — napokon mogla zaživjeti?!

Petar Krelja