Knjižna promenada

Pripovijedao mi jednom prijatelj — inače po struci filolog — kako se namučio radeći u škotskim bibliotekama. Nije imao nikakvih prigovora ni na opskrbljenost tih ustanova, ni na rad osoblja, nego mu je smetao propuh. U tamošnjim su knjižnicama, tvrdio je, uvijek na jednoj strani otvorena vrata, a na drugoj prozor, tako da ondje puše kao na Velebitu. Kleo mi se da je svuda kamo je došao morao pridržavati stranice knjige rukama, kako ih propuh ne bi listao. U potrazi za razlozima te škotske ljubavi prema propuhu, složili smo se tada da oni moraju ležati u životnom stilu tamošnjega stanovništva: ti se ljudi ujutro najedu masnih kobasica, zaliju to jakim crnim pivom, pa im je onda, dakako, uvijek vrućina, i zato otvaraju što god stignu.

Ne znam zbog čega mi je ta priča ostala u sjećanju, znam samo da sam je se opet sjetio ovih dana, kad sam slagao knjige na polici, i kad sam iznenada postao svjestan njihove nejednake sudbine. Neke knjige, naime, često izlaze iz kuće: nosim ih na radno mjesto (i ja sam, pogodili ste, filolog), ponekad idu sa mnom na ljetovanje, dogodi se i da ih kome posudim. Druge knjige, nasuprot tome — premda su podjednako važne i potrebne — stoje na polici i ne miču se s nje. I sad, bilo mi je čudno što one knjige koje često izlaze — pa se, po logici stvari, više i troše — izgledaju bolje od onih koje ostaju u kući: premda su iskrzane po rubovima, premda ima na njima i mrlja, ipak nekako, kad ih vidite, odmah znate da pucaju od zdravlja. A to za one druge knjige nikako ne vrijedi: blijede su i slabe kao bolesnici.

Tako sam nazvao svoga prijatelja te ga upitao kako njemu izgledaju knjige u onim škotskim bibliotekama: škodi li im vlažni zrak s otvorenih prozora, jesu li pljesnive, žute, zamrljane? Mora biti da je pomislio kako sam sišao s uma kad sam mu postavio to pitanje, ali mi je ipak pristojno odgovorio. A ja taj odgovor kao da sam već otprije slutio, jer on je glasio: ne, knjige u Škotskoj izgledaju iznimno dobro, uščuvano, da se ne kaže i zdravo.

Tako sam shvatio da sam na tragu znanstvenom otkriću na koje nitko prije mene nije došao. Kao i sve važne stvari, i ta se može izreći vrlo jednostavno: knjigama je potrebno kretanje, izlazak iz kuće, čisti zrak; to produljuje njihov vijek i čini ih vitalnijima. A kad sam jednom sročio taj epohalni poučak, smjesta sam počeo nalaziti i dokaze za njega.

Eto, recimo, kad negdje u velikom svijetu dođete u antikvarijat — recimo, u toj istoj Škotskoj, u kojoj je moj prijatelj dobio upalu sinusa — onda ćete smjesta zapaziti da su ondje knjige mnogo uščuvanije nego u našim antikvarijatima: nemaju uši, nisu prašne, a ni požutjele. Uzalud ćete nagađati da je to zbog toga što su Europljani uredni i što na knjige paze kao na oči u glavi; jer, nisu oni ništa bolji od nas. Na pravom tragu naći ćete tek onda kad se u toj stranoj zemlji malo osvrnete po parkovima, podzemnim željeznicama, po čekaonicama i prodajnim centrima: ondje ćete vidjeti toliko knjiga da će vam se zavrtjeti u glavi. Tko god nešto čeka, tko se nekamo vozi, tko mora prekratiti vrijeme, ima u ruci knjigu. Ukratko, oni ondje iznose svoje knjige iz kuće, ne daju im da se ukisele na polici ili na nahtkastlu. Vode ih u šetnju, tjeraju ih da se gibaju, puštaju ih da udišu svježi zrak. I zato, kad im te knjige više ne trebaju — i kad ih prodaju u antikvarijat — ti svesci ne izgledaju kao da su zreli za ubožnicu, nego kao da pred njima stoji dug i uzbudljiv život. Spremni su, dakle, da u rukama novoga vlasnika opet stanu landrati po svijetu.

Treba li naglašavati da je kod nas posve drukčija situacija? Treba li isticati da u miloj nam domaji možete proći kroz deset vlakova i dvadeset autobusa, a da ne vidite ni jednu jedincatu knjigu? Treba li isticati da naši ljudi u čekaonicama više vole ispričati neznancu čitav svoj život (i saslušati priču o njegovu životu), nego otvoriti knjigu? Jer, kod nas se knjige kupuju isključivo zato da bi bile zatvorene u kući, da bi skupljale prašinu u kakvu zakutku. Ukratko, ovdje je čitanje isključivo dvoranski sport, dok knjige nalikuju zlatnim ribicama koje je pametnije ne micati s njihova mjesta. A drugdje su knjige psi koje treba redovito voditi u šetnju.

A mnogo je bolje da knjiga bude pas nego zlatna ribica. S psom naime, možete komunicirati, on vam uzvraća ljubav, vaše se raspoloženje prenosi na njega, a njegovo na vas, dok je zlatna ribica tek dekoracija, biće iz drugoga svijeta, s kojim i nemamo pravoga kontakta. Tako i knjiga: ako je njegujete, ako je vodite u šetnju, ona će vam više i dati. Ono što u njoj ne razumijete dok je čitate u svoja četiri zida, otkrit će vam se u parku, u tramvaju ili pokraj rijeke. Ne samo zato što vam na čistom zraku mozak bolje radi, nego i zato što je u tim okolnostima i sama knjiga drukčija. Ona je vani, u svijetu, sklona pred vas rasprostrijeti sve svoje tajne, jer vam je zahvalna što je toliko volite da je ne puštate iz ruku ni kad izlazite.

A ako je zahvalna, ako je dobre volje, knjiga će onda bolje i izgledati. Neće se zgužvati, listovi joj se neće na rubovima runiti u papirnatu prašinu, neće se joj se hrbat rašiti niti će se korice iskriviti. Ostat će dulje mlada, kao što ćete duže ostati mladi i vi ako čitate izvan kuće.

Mora biti da to nekako znaju u tim tamo škotskim bibliotekama, pa zato otvaraju prozore i vrata, da barem uđe zrak, ako već knjige ne smiju izlaziti. A to, čini se, znaju i knjige same. Jer, neće biti slučajno što je onaj moj prijatelj u tim istim škotskim knjižnicama otkrio stare i rijetke hrvatske knjige kojih nigdje drugdje nema: one su pobjegle od nas, koji smo skloni da ih zatvorimo u kuću, i sklonile se u Škotsku, gdje će čista zraka imati u izobilju.