Jezičnosavjetničke asocijacije

Jezičnosavjetničke asocijacije

Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)podobni, Školske novine, Zagreb, 2004.

U izdanju Školskih novina nedavno se pojavila i četvrta knjiga jezičnosavjetničkih tekstova profesora Stjepka Težaka pod naslovom Hrvatski naš (ne)podobni. Prethodne tri bile su: Hrvatski naš svagda(š)nji (1991), Hrvatski naš osebujni (1995) i Hrvatski naš (ne)zaboravljeni (1999). To su najvećim dijelom tekstovi što ih je Težak objavljivao u svojoj jezičnosavjetničkoj kolumni u Školskim novinama. Knjiga se sastoji od četiriju cjelina od kojih se prva odnosi na povijesne nazive hrvatskoga jezika, a ostale tri odnose se pretežno na pojedine leksičke segmente (skupine riječi) hrvatskoga jezika.

Na povijesnoj vjetrometini

U prvoj cjelini, pod naslovom Hrvatski na povijesnoj vjetrometini, riječ je o komentaru vrlo velikoga broja imena što su ih Hrvati, svojevoljno ili iz kojih drugih razloga, kroz povijest nadijevali svome jeziku, npr. naš, naški, materinski, narodni, domaći, hrvatski, horvacki, slovjenski, slavjanski, slavonski, slovinski, slovenski, srpski, bosanski, dalmatinski, dubrovački, ilirski, ilirički, hrvatski ili srpski, hrvatskosrpski, srpskohrvatski, srpskohrvatskoslovenački, jugoslovjenski, jugoslavenski, južnoslavenski itd. itd.

Težak relativno opširno govori i o vremenima kad su se ta imena nadijevala, i o ljudima koji su se tim imenima služili, i o jezikoslovnim i drugim djelima u kojima su se ti nazivi upotrebljavali kroz burnu hrvatsku povijest.

Druga cjelina u knjizi, pod naslovom Ne/podobne, ne/poćudne, ne/pogodne, ne/prikladne i druge riječi ovima nalik, uglavnom je posvećena pridjevima sa značenjima koja su slična značenju pridjeva ne/podoban (osim onih spomenutih u naslovu tu su još i pridjevi ne/povoljan, ne/poželjan, ne/zgodan, ne/skladan, ne/sukladan, ne/podesan, ne/dostojan, ne/doličan, ne/primjeren itd.). Tu je riječ o semantičkim razgraničenjima među spomenutim pridjevima, o njihovoj etimologiji, a nude se i, uglavnom prikladne, normativne preporuke za porabu pojedinih od njih. Opisuju se napokon i druge riječi koje pripadaju istim leksičkim gnijezdima kao i pojedini od tih pridjeva. Tako se npr. od leksičkih jedinica s korijenom klad opisuju stare i nove riječi kao što su poklad, kladanje, klasti, poklade, zaklada(a), uklada(ti), prijeklad, naklada, sklad(ati), skladište, sukladno(st) itd. te utvrđuje njihov status u standardnome jeziku. Uza sve se te riječi i uz opise njihovih semantičkih svojstava i/ili njihove višeznačnosti navode vrlo zgodni i ilustrativni primjeri, preuzeti uglavnom iz poznatijih hrvatskih rječnika, od Vrančićeva petojezičnoga rječnika iz 1595. godine do Šonjina jednojezičnika.

Sudar imenica

U trećoj tematskoj cjelini, pod naslovom Sudar naravi, prirode, ćudi i značaja, na sličan su način opisane riječi (ponajprije imenice) koje se spominju u naslovu (dakle narav, priroda, ćud, značaj), ali i bliskoznačne imenice te brojne izvedenice i od drugih riječi sa sličnim značenjima, npr. riječi natura, karakter, temperament i sl.

U četvrtoj su tematskoj skupini, pod naslovom Blagoglagoljivi glagoli, okupljeni ogledi kojima su u središtu pozornosti glagoli govorenja u užem i u širem smislu, npr. glagoljati, govoriti, razgovarati, porazgovarati se, izgovoriti / izgovarati, odgovoriti / odgovarati, zboriti, reći, kazati / kazivati, velim, glasati se, glasovati, glasiti, besjediti, pripovijedati, pričati, prepričavari, izvijestiti / izvještavati (izvješćivati), navijestiti, nagovijestiti, sloviti, blagosloviti, javiti / javljati, prijaviti, dojaviti, objaviti, najaviti, izjaviti, izraziti, općiti, priopćiti, saopćiti, saobraćati, šaptati, spikati, šprehati, divaniti, spominati se, ljudikati, blebetati, izvaliti, mucati, odbrusiti, urlati itd. itd. I te je glagole, a i riječi iz njih izvedene, Težak nastojao semantički razgraničiti, progovoriti o normativnom statusu pojedine od njih te utvrditi ono što je bitno za njihov korjenoslovni (etimološki) identitet. Osim toga, i ovdje Težak navodi obilje primjera kojima svoje postavke relativno opširno i efektno ilustrira.

Ono za što bi se moglo reći da eventualno nedostaje u tim raščlanjivanjima naravi i značenja glagola govorenja jesu barem sporadična upozorenja na njihov poseban sintaktički (strukturni) status. Naime, većina se tih glagola odlikuje informativnom nedovoljnošću, pa im je potrebna kakva dopuna bilo u obliku infinitiva, npr. Rekao je doći, bilo u obliku kakve da-konstrukcije, npr. Kaže da će doći, Javlja da ne može doći, Odgovori mu da ne možeš doći, bilo u obliku kakve dopune odnosno neke druge imenske konstrukcije, npr. Priča stare viceve, Najavljuju novo zahlađenje, Govori o svemu i svačemu, Odgovara na sva pitanja, Opći sa svima zainteresiranima, Slovi kao dobar govornik itd. Bitno je naime to da ti glagoli uglavnom ne mogu samostalno funkcionirati kao predikati, pa nisu npr. ovjerovljene rečenice tipa *On kaže, *Ti izgovaraš, *Oni odgovaraju, *Javili ste, *Izrazili smo itd.

Brzopleto čistunstvo

Za Težakov stil, bar u ovoj knjizi, karakteristično je da relativno često poseže za nekim prevedenicama, pa i za neologizmima, ali to čini s mjerom i u odgovarajućim kontekstima. Osobito često voli nadijevati imena pojedinim skupinama riječi, pa tako npr. govori o našicama, pomodnicama, omiljenicama, izvornicama, međunarodnicama, suprotnicama i sl., ali susrećemo i dosta drugih riječi koje se doimlju kao prevedenice i/ili kao novotvorenice, npr. ozvukotvoren, orječotvoren, sukobljiv, hrengleski, inozemljani, počestičenje, jednorječnik, govorušić(koji rado govori), angloglagoljiv itd. Kad je riječ o Težakovim normativističkim stavovima, moglo bi se reći da su ponešto (pre)naglašeni, ali mislim da u cjelini ipak nisu ni nerazložni ni neobrazloženi. S jedne strane on, bar po mom sudu, ponešto pretjeruje držeći se (pre)dosljedno Babić-Finka-Moguševa pravopisa i nekih (dijelom i nepotrebnih) novotarija uvedenih posebno preko časopisa »Jezik« (tako on piše isključivo pogrješan, ne ću, na odmet, predcima, surječje, treća osoba perfekta, zapornički zubnodesnici i sl.), ali s druge strane upozorava i na to da je npr. točka iza brojke suvišna ako se i po čemu drugome zna da je riječ o rednome broju (str. 49). Isto tako, braneći (ponovo) uporabu glagola desiti se upozorava i na to kako bismo »brzopletim čistunstvom« mogli biti zavedeni da se odreknemo i drugih riječi istoga korijena, kao što su npr. podesiti, preudesiti, podesan, nepodesan, podešavati, zadesiti i sl. (str. 83).

Sve u svemu, ovu pomalo neobičnu knjigu profesora Stjepka Težaka čine tri raznolike sastavnice. Jedna je jezičnosavjetnička, i inače tipična za Težakovo popularno pisanje o jeziku, druga je pomalo »ladanovska« (propituje korjenoslovni i značenjski identitet pojedinih riječi i pojedinih skupina riječi), a treća je kulturnopovijesna (vezana uglavnom za nazive hrvatskoga jezika, tj. za prvu tematsku cjelinu u knjizi). Mislim da je svaka od tih sastavnica na svoj način i zanimljiva i respektabilna i privlačna i strukturirana tako da bude dostupna širem čitateljstvu, pa Hrvatski naš (ne)podobni profesora Stjepka Težaka svesrdno preporučujem svima onima koje zanima hrvatski standardni jezik i njegova kultura.

Ivo Pranjković