Ivi Mačeku u spomen

Nižući s lakoćom Bachove preludije i fuge iz prve knjige spomenute zbirke, Višnja Mažuran jednako je imponirala meditativnošću izvođenja polaganih dijelova, kao i izrazitom bravuroznošću kojom je misaonosti Bachove glazbe znala dodadati i malo baroknog orkestralnog sjaja

U protekla dva zagrebačka glazbena tjedna, uobičajeno ispunjena komornim i simfonijskim koncertima, valja izdvojiti dvije koncertne večeri ostvarene u spomen pijanista, klavirskoga pedagoga i skladatelja Ive Mačeka.

Skladateljski opus velike važnosti

Prvu, održanu 22. ožujka u Hrvatskome glazbenom zavodu, organiziralo je Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika u okviru ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici. Pijanist Mario Šoša, Gudački kvartet Porin i Zagrebački puhački ansambl predstavili su pred nažalost malobrojnim slušateljstvom odabrane komorne skladbe Ive Mačeka. Mario Šoša odsvirao je najprije, vrlo sigurno i s mnogo temperamenta, Preludij i Toccatu za klavir iz 1987. godine, a potom i deset godina ranije nastalu Sonatinu. Mačekov prvi gudački kvartet iz 1980, interpretirao je kvartet Porin, odlično pripremljen za izvođenje te nimalo jednostavne partiture.

Slijedio je Puhački kvintet iz 1987. u izvedbi Zagrebačkoga puhačkog ansambla ponešto izmijenjena sastava, jer je spriječena Branka Mihanovića zamijenila njegova studentica, oboistica Silvana Milišić. Četiri Mačekove komorne skladbe samo su dio njegova skladateljskog opusa, koji je, istini za volju, nevelika opsega. Ali velike važnosti! Moglo bi se reći da je Ivo Maček brojčanu skromnost svojih skladbi kompenzirao visokom kvalitetom. U Ive Mačeka ništa nije bilo tipično s obzirom na zagrebačku glazbenu sredinu, iz koje doduše nije poniknuo, ali je u njoj proveo najveći dio radnoga vijeka i života.

Kao pijanist, pedagog i skladatelj Ivo Maček bio je sklon perfekcionizmu. Svoje pijanističko umijeće kao i stvaralaštvo izgradio je na duboku poštivanju europskoga glazbenog nasljeđa te usvajanjem standarda i kriterija, kako muziciranja tako i komponiranja, koji su iz tog nasljeđa proizlazili. Golem glazbeni, posebice pijanistički talent (vjerojatno najveći koji se ikad pojavio u Hrvatskoj), širina razumijevanja i razina opće kulture omogućili su mu da kako na interpretativnom tako i na stvaralačkom području ostvari najviše dosege. Oni su najmanje odjeka imali u sredini u kojoj je djelovao, dok je naprotiv u europskim glazbenim središtima bio iznimno cijenjen zbog znanja i talenta. Uvijek iznova valja podsjetiti na činjenicu da je Ivo Maček bio jedini hrvatski pijanist i glasovirski pedagog koji je pozvan za člana žirija u svijetu najglasovitijega pijanističkog natjecanja — Frédéric Chopin (Varšava, 1965). Maček je osim solističkih nastupa između dva rata i u prvim poratnim godinama posebno njegovao komorno muziciranje, pa će ostati zabilježen kao član čuvenoga glasovirskog trija sa Šulekom i Janigrom, posebno pak kao Janigrov glasovirski suradnik.

Snimke tih ansambala postojale su u arhivi radija, dok ih neki djelatnici nekadašnjega Radija Zagreb i današnje Hrvatske radiotelevizije nisu po nalogu rashodovali. Suvišno je napominjati koliki je fundus umjetnički prvorazrednih i povijesno nemjerljivo važnih tonskih zapisa uništen u sustavnim čistkama fonoteke današnjeg HRT-a. Neke od najvrednijih snimki Ive Mačeka, s Janigrom i u spomenutom triju, izgubljene su tako zauvijek. S obzirom na te okolnosti ne može se dovoljno podcrtati važnost koncerta s djelima Ive Mačeka u izvođenju zagrebačkih glazbenika. Maček je kao skladatelj gotovo nepoznat široj hrvatskoj glazbenoj javnosti. Premda je njegova skladateljska ostavština neobično vrijedna, danas postojeća naša propagandna glazbena mašinerija gotovo ga je posve marginalizirala, pa se njegove skladbe tek iznimno mogu čuti na programima koncerata. Skladateljski odgojen na zapadnoeuropskoj glazbenoj tradiciji, na svojevrsnoj mješavini postromantičarske i kasnoimpresionističke estetike, Maček je u svojim skladbama sačuvao bitna obilježja europske glazbe s prijelaza 19. u 20. stoljeće. O tome su svjedočila i djela izvedena spomenute koncertne večeri, koja, nadamo se, neće ostati tek osamljen primjer.

Knjiga prva

Devedesete obljetnice rođenja Ive Mačeka prisjetila se i čembalistica Višnja Mažuran, nekadašnja njegova učenica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Višnja Mažuran u Mačekovoj je klasi diplomirala glasovir, a kasnija inozemna usavršavanja usmjerila su je prema umijeću muziciranja na čembalu. Uvijek posebno zainteresirana za barokni repertoar, Višnja Mažuran je na tragu svojih višegodišnjih bavljenja glazbom J. S. Bacha, koja su već urodila izvedbama i nosačima zvuka kapitalnih majstorovih djela: Goldberg varijacija i Umijeća fuge, odlučila savladati i zbirku od 48 preludija i fuga, Bachovu jedinstvenu čembalističku školu Dobro ugođeni klavir (Das Wohltemperierte Clavier). Kao hommage profesoru Ivi Mačeku izvela je 23. i 24. ožujka u HGZ-u prvu knjigu Bachove zbirke. Drugu knjigu s preostalih 24 preludija i fuga planira javnosti predstaviti iduće godine.

Ozbiljnost kojom Višnja Mažuran pristupa instrumentu, njezina studioznost, njezin istančani osjećaj za svaki detalj partiture, rezultirali su i ovaj put vrlo sabranim, u ideji i realizaciji pročišćenim muziciranjem. Do potpune jednostavnosti i prirodnosti izvođenja Bachove glazbe Višnja Mažuran došla je zahvaljujući glazbenoj intuiciji, ali i sustavnim bavljenjem problematikom barokne izvodilačke prakse. Danas, u dobi prikupljenih iskustava, Višnja Mažuran bere plodove predana i poštena rada, dopirući do lakoće i jednostavnosti muziciranja koje odaju mirnoću istinski suverena pristupa glazbi i instrumentu. Nižući s lakoćom Bachove preludije i fuge iz prve knjige spomenute zbirke, Višnja Mažuran jednako je imponirala meditativnošću izvođenja polaganih dijelova, kao i izrazitom bravuroznošću (primjerice, preludij u B-duru!), kojom je misaonosti Bachove glazbe znala dodadati i malo baroknog orkestralnog sjaja.

Ukratko, obje koncertne večeri Višnje Mažuran, s Bachovim preludijima i fugama iz prve knjige Dobro ugođenoga klavira, te već prije spomenuti koncert skladbi Ive Mačeka, pripadaju vrlo kvalitetnim glazbenim sadržajima. Njih je u inače bogatoj i šarenoj zagrebačkoj koncertnoj ponudi premalo. No to ih, u kontekstu zagrebačkoga glazbenog života, čini još dragocjenijima.