Iščašena poezija

»Nova Istra«, gl. ur. Boris Biletić, br. 3-4, god. VIII, sv. XXV, DHK, Pula, 2003.

Posljednji dvobroj »Nove Istre« donosi dvije poetske tematske cjeline, posvećene ruskom i češkom pjesništvu. U prvom tematu reprezentativno se predstavlja suvremeni ruski slobodni stih (verlibr) s jedanaest zastupljenih autora. Priređivač temata Ivan Babićsmatra da takav poetski izričaj osvježava rusku pjesničku scenu te reflektirajući svakidašnjicu ujedno govori o duševnom i duhovnom stanju pojedinca koji u tom svagdanu bilježi simbioze i proturječja. Deset autora zastupljenih u cjelini Novo češko pjesništvo donosi poveći broj pjesama čije je zajedničko obilježje značenjska izvrnutost i iščašenost, igra riječima i oblicima te izmišljen leksik. Od poezije u ovom broju tu je joši Fernando Dias Antunes. Rubrika Novi prijevodi osim toga donosi i vrlo zanimljiv prilog o nadrealizmu, odnosno četrnaest kratkih nadrealističkih proglasa i manifesta, čime redakcija časopisa nastavlja temu započetu u prošlogodišnjem četvrtom broju. Suvremena književnost zastupljena je trima kraćim proznim tekstovima domaćih autora, od kojih su dva ulomci iz romana. Uz to, u ovom su broju i tradicionalni prilozi o zavičaju s tekstovima o Pazinu i Lovranu.

Osim većspomenuta ruskog pjesništva i prijevoda ključnih manifesta nadrealizma, u ovom dvobroju svakako treba pročitati i priloge Žarka Paića te Jelene Lužina. Paićev tekst o fenomenu Houellebecq artikulirana je studija koja analizira mit o seksualnom oslobođenju usredotočujući se na seksualnost kao posljednji mit Zapada. Hvaljeni i napadani roman Elementarne čestice Paićodčitava kao »radikalan eksperiment preobrazbe duha Zapada u prazninu biotehnološkoga humanizma«, dok sama autora razmatra kao autentično izvrsna pisca što rastvara nove svjetove romaneskne fantazije i zbilje. Drugi tekst vrijedan pozornosti prilog je o novoj europskoj drami makedonske teatrologinje Jelene Lužina, koja postavlja bitna pitanja u vezi s genezom i značajem jednog dominantnog kazališnog trenda na koji se i mnogi u Hrvatskoj teorijski ili praktički oslanjaju. Tekst je zanimljiv u kontekstu suočavanja europske kazališne scene sa zbiljom svojega doba, pri čemu se toliko hvaljena dramaturgija sperme, krvi i znoja pokazuje kao a-politična i a-poetična razbibriga bez ikakve pretenzije na ulazak u istinski dijalog s društvom koje prokazuje. »Nova Istra« tradicionalno je solidan časopis koji različitošću priloga može privući razmjerno širok krug čitatelja.

Tonči Valentić