Improvizacija nije kaos

Filmski portret Wyntona Marsalisa, HTV, 25. ožujka 2004.

U ovoj rubrici nisam iz određenih razloga nikada do sada pisao o emisijama Vrijeme je za jazz, koje su već godinama na programima zagrebačke TV. Jedan je od bitnih razloga za to što u eventualnoj ulozi urednika te emisije, ovako koncipirane i realizirane, ne bih rado potpisivao. Sad činim iznimku, budući da je u sklopu spomenute serije, u kasnim noćnim samtim, 24-25. ožujka, emitiran američki četrdesetominutni filmski portret danas jamačno najistaknutijega američkog jazz-glazbenika, trubača, krilničara, skladatelja i bandleadera Wyntona Marsalisa.

S tek iz neke jazz-enciklopedije očigledno prepisanim tekstom, koji potpisuje nekad aktivna suradnica emisije Vesna Žagar, koji je srećom, ali bez obvezne korekture, pročitala profesionalna spikerica, urednik je emisije Žarko Černjul odlučio bez intervencija pustiti taj 1996. montiran dokumentarac, prepustivši kasnonoćnim gledateljima (bila je, istina, drugi dan i repriza!) da prosude sami o svemu onome što je ispričao Wynton Marsalis.

Svestrani glazbenik

A taj je nedvojbeno vrlo nadaren i svestran glazbenik, koji se kretao na dosta udaljenim relacijama od starog New Orleans jazza do Josepha Haydna, u čemu je polučio zapažene uspjehe, izrekao dosta zanimljivih misli i konstatacija. Dobivši zaslužena priznanja čak i onih kojima je klasična glazba znatno bliža od jazza, Marsalis je u filmu opravdano prikazan ponajprije kao istinski džezist široka spektra zanimanja. Uz to i kao predstavnik crnačkoga jazza koji (ne i jedini!) pojavu i sam jazz objašnjava racionalno, ali i na pomalo filozofski način, uspoređujući primjerice gradnju improvizacije s višekatnim zgradama, povezujući sve to i s nekim relevantnim sociološkim pojavama karakterističnima za američki Jug. Ne prezajući ni od spominjanja ropstva, napokon riječ je o izrazito crnačkom filmu Marsalis govori i o Jellyju Rollu Mortnu, napominjući važnu činjenicu da improvizacija u jazzu nije kaos, kako mnogi misle. Kaže nešto i o tome kako o jazzu meritorno govore i neki koji nisu nikad kročili u kolijevku jazza, a kamoli odsvirali jednu notu. Govori i o bluesu, tom u jazzu neizostavnu i važnom elementu, te o povijesti te glazbe.

No taj, možda ne baš najsretnije izbalansiran filmski portret, ne ukazuje na povezanost dva zemljopisno udaljena, ali s raznih stajališta itekako važna grada, kolijevke jazza New Orleansa i New Yorka, o utjecaju kojega na jazz ne bi trebalo trošiti riječi.

Povratak korijenima

Redateljici filma Susan Shaw nije dakako bilo lako u četrdesetak minuta sublimirati sve najvažnije trenutke Marsalisova života i karijere. Spomenula je primjerice njegovo vođenje orkestra njujorškog Lincoln Centra, kao i vožnju u limuzini s livriranim šoferom, ali nije uspjela naći logičnu vezu s njegovim neobveznim sviranjem na čelu sastava mladih obojenih newcomera u New Orleansu. Nije spomenut jedan od jamačno najvažnijih trenutaka s početka karijere, kad ga je legendarni bubnjar i otkrivač mladih talenata Art Blakey sa svega osamnaest navršenih godina imenovao glazbenim direktorom svoga glasovitog sastava The Jazz Messenegers.

Izuzev kraćeg upoznavanja s ocem, poznatim jazz-pijanistom New Orleansa Ellisom Marsalisom, najzaslužnijim za jazz-karijere trojice sinova, nisu spomenuta imena fragmentarnih nastupa vokalista Jona Hendricksa i Cassandre Wilson, te na kraju i nešto najvažnije. A to je činjenica da se Wynton Marsalis nakon brojnih glazbenih lutanja poput mnogih drugih obojenih džezista vraća korijenima jazza i tradiciji te glazbe (down to the earth), koje zapravo i nikad nije ni napustio. To ga je čini se i koštalo prvih mjesta na ljestvicama najboljih. Za prosječna, o jazzu ne baš dobro informirana gledatelja, ovaj jazz-portret Wyntona Marsalisa, iako nepotpun, može biti sasvim dobra informacija, a tako koncipirana emisija može ublažiti već poslovično zanemarivu gledanost Vrijeme je za jazz Hrvatske televizije.