Ikavski skočac

Prođoše ’lažljivi’ mjeseci. Veljača prevrtača i ožujak (l×ujk, prasl. l× = laž), zvan i lažak, lažljiv mjesec, u kojem je vrijeme tako nestalno da jedan dan zdušno zastupa zimu, a drugi proljeće. Stigao je i 1. april, preko njem. April, a ovo iz lat. (mensis) aprilis. To je Rimljanima bio drugi mjesec u godini, a ime mu vuče korijen iz ie. *apero, drugi, sljedeći, što odgovara i stind. ápara, kasniji sljedeći. April je i mjesec proljetnoga ’otvaranja’ prirode — lat. aperire, otvoriti, apricus, sunčan, prisojan — dakle onaj koji otvara sunčanije, proljetno vrijeme. Prvoga dana toga mjeseca spremni smo na male psine, nepodopštine (njem. jdn. in den April schicken, nasamariti koga za 1. april). Te su male pošalice ostatak nekoć obijesna veselja prilikom pozdrava proljeću. Znam, znam, mrštite se na april jer taj mjesec hrvatski zovemo travanj, no uz prvi dan toga mjeseca pristaje aprilili, pa se odmah zna da toga dana smijete ljude blago povući za nos, ali tako da ne bude nikakve štete. No možda su takve naivne male šale već izumrle u zemlji u kojoj više ni velike prijevare nisu nikakva novinska vijest?

Pravi dijalektološki put

Je li vam ikada palo na pamet, dok ste na sve učestalijim ’domjencima’ pijuckali aperitiv, da se april (i ne samo 1.) krije i u aperitivu, danas piću koje potiče probavu i otvara tek? Aperitiv je dospio k nama iz fr. apéritif, gdje se od kraja 18. st. počinje upotrebljavati u današnjem smislu, preko njem. Aperitif. Najčešće je to bio liker. No u latinskom je aperitivus bio daleko od pitkoga likera. Bio je to medicinski izraz i značio je sredstvo za otvaranje, piće koje ’otvara’ želudac i potiče na stolicu. Nešto poput užasa našega djetinjstva — ricinusova ulja za čišćenje utrobe, osobito protiv glista. Narod je toj grozoti dao vrlo primjereno ime: skočac. Kad proradi, skačeš kao oparen.

Cijeli ovaj uvodni aperitiv, aperitivus ili skočac (prema potrebi i kako vam drago) trebao mi je da dođem k sebi nakon što sam u tako lažljivu mjesecu kakva je već sama po sebi veljača prevrtača pročitala u novinama neistinu koja je upravo do neba vapila za odgovorom (i ispravkom). Čekala sam i čekala da se javi tko od naših dijalektologa i izvede narod moj (o Gospode) na pravi dijalektološki put, ali uzalud. Od sto glasa glasa čuti nije. Neće biti da u veljači nitko nije čitao dnevne novine, a u ožujku se za te iste novine narod otima pred novinskim kioscima (potaknut, ni više ni manje, nego knjigama)!? Kako sam povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju slušala i na dodiplomskom i na postdiplomskom studiju lingvistike (naravno, i položila) kod prof. dr. Milana Moguša, sadašnjega predsjednika HAZU, valjda imam dovoljno dobar background da na tu neistinitu tvrdnju odgovorim ja, kad već nije (ili ne želi) nitko drugi. Nadam se da me moj profesor, poštovani akademik, nije učio pogrešno.

U jednoj od svojih jutarnjih propovijedi u Jutarnjem listu (od 7. veljače 2004) don Živko Kustić piše: »Upozoravao je (Kustićev župnik, prim. aut.) da su skoro svi Hrvati govorili ikavski, dok se Ljudevit Gaj nije poveo za Vukom Stefanovićem Karadžićem i zaveo ih da im književni jezik bude ijekavski. I dandanas izvorno, po domaću«, nastavlja don Živko, »svi čakavski i kajkavski Hrvati govore ikavski. I slavonski i bosanskohercegovački štokavci«, (kurziv N. O.). To je ne samo gruba neistina nego i uvreda ostalim i čakavskim i kajkavskim i štokavskim Hrvatima koji tako ne govore, a po Kustićevu pisanju ispada da njih zapravo i nema. Svaki student kroatistike koji bi na ispitu baratao takvim ’činjenicama’ o hrvatskim narječjima s pravom bi pao kao kruška. Istina je pak vrlo jednostavna i lako provjerljiva (dijalektologija nije biljka kritosjemenjača; v. Hraste, Brozović, Moguš i toliki ini). Kajkavci govore pretežno ekavski, čakavci i ikavski, i ekavski, neki i jekavski (Lastovo), a štokavci ikavski, ekavski i (i)jekavski. Vjerojatno ne moram dokazivati da je Opatijac Drago Gervais (1904-1957) hrvatski (i) čakavski pjesnik. Evo nekih njegovih stihova, a vi, ako možete, nađite u njima — po Kustićevoj tvrdnji — ikavski refleks staroga glasa Đ:

Moja zemlja

Pod Učkun kućice

bele,

miće, kot suzice

vele.

Beli zidići, črjeni krovići

na keh vrapčići

kantaju...

i jedna mića, uska rečica

pul ke se dečica

igraju.

Skok na hrvatski sjever. Nadam se da ni kajkavski pjesnik Nikola Pavić (1898-1976) nije ni po kojoj osnovi ’sumnjiv’ i upitan.

Međimurska

Da z orsagov celog sveta

zbereju se dekle cvetja najlepšeg na kup,

itak bu mi ona lepša

neg med njimi i najlepša

neg se lepe skup.

Zašto je takav novinarski erudit kakav je don Živko Kustić napisao takvu neistinu o hrvatskim narječjima? Teško (mi) je povjerovati da gospodin Kustić ne zna tako elementarne činjenice o hrvatskim dijalektima i govorima. Nisam (niti bih) reagirala na njegovo mišljenje o kondomima, pobačaju i sl., ali kad piše tako iskrivljeno o hrvatskim narječjima, na to (očito, samo ja) ne mogu a da ne reagiram. Ipak, završimo veselo, s pjesmom na usnama, ’po domaću’! Neka to bude parafraza svima dobro znane kajkavske pjesmice o mašini koja fućka čim se sedneš, o cugu koji u beli Zagreb grad vozi sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira (onomad još bez pesticida) i o jednom flegma tipu s kartom ’v žepu’:

Beži, Živkec, beži, Živkec,

cug ti je pobegel.

Kako ikavski!!!