Emotivna rastrganost

Emotivna rastrganost

Auburnovu (toliko američku) dramu na trijemu kuće u Chicagu Ivica Šimić režirao je nenametljivo, ali precizno i sigurno

Kazalište Mala scena uvijek iznenađuje: nepune četiri godine nakon broadwayske premijere, Pulitzerovom nagradom ovjenčan Dokaz (Proof) pronašao je put i do hrvatske pozornice. Razumije se, nekoć nije bilo tako: danas, međutim, repertoarne inovacije u nas iznimno su rijetke, i sva se kazališna ponuda kreće uglavnom u okvirima (dobro) poznatih naslova. Već zbog tog iskoraka, Mala scena zavređuje pohvale. S druge strane, drama Davida Auburna, ako i nije remek-djelo, reprezentativno je ostvarenje trenutno dominatna smjera u angloameričkoj dramaturgiji: razmjerno jednostavno i konzervativno strukturirana, s jasno postavljenim (ne samo jednim) problemom, pretežito realistička (s blagim i svakako tolerabilnim otklonom prema fantazmagoričnome), pod blagotvornim utjecajem široka luka klasičnih dramatičara — od Čehova do Stopparda.

Latentna duševna nestabilnost

Dokaz je drama obiteljske atmosfere, radnja se odvija neposredno nakon smrti oca, istaknuta matematičara, ali i umno poremećena čovjeka, te su u središtu pozornosti odnosi među kompetativnim sestrama, matematičarevim kćerima, od kojih je jedna općepoznati američki tip simpatična gubitnika (koji to možda i nije), a druga jednako toliko antipatični i tipizirani karakter poslovne žene. Obje su naslijedile, u stanovitoj mjeri, očevu matematičku nadarenost: mlađa pak možda i tragove njegove genijalnosti amalgamirane s latentnom duševnom nestabilnošću. Flashbackovi na scenu izvode i oca, što je zgodno sredstvo za konstruktivno remećenje pretjerane linearnosti, a ujedno gledateljima omogućuje i identifikaciju s gubitnicom Catherine (s obzirom na to da se problem ne sagledava neutralno-objektivno, nego, takoreći, njezinim očima).

Gotovo sve izneseno dokazuje tehnički vrlo dobro napisanu dramu, u kojoj je glavna zamjerka upravo njezino preobilje. Holivudski geijalni um (osim toga što je pokušao ustoličiti Russella Crowea i kao tumača intelektualnih likova, a ne samo gladijatora), ipak je ostao usredotočen na jedan od dva bitna problema; Auburn pak u dva čina drame s četiri lika pokušava prezentirati odnos genijalnosti, ekscentričnosti i ludila, oca i djece, te djece među sobom; potom, čak djelimice i dijakronijski, društveni odnos prema ženi-znanstvenici (koja još k tome ne pripada onomu što Amerikanci zovu znanstvenom zajednicom, a što je zapravo puki sveučilišni i karijeristički establishment), relaciju između ljubavi i karijere, pitanje povjerenja među ljubavnicima — pa još i ponešto drugo...

Da nema dokaza, dakako, ne bi bilo ni naslova, no ipak riječ je o relativno izvanjskom zamašnjaku scenske radnje (stanovitu mistery uvijek je dobro ubaciti u dramu), koji se na kraju pokazuje manje bitnim od očekivanoga. Je li emotivno rastrgana Catherine dokazala ili nije određene aspekte Fermatova teorema, uistinu je važno tek kao sredstvo (ne kao cilj), koje na kraju drame unosi svjetlo nade u njezin spas. Konačna pouka u podjednaku je skladu s protestantskom i marksističkom etikom: 1. u radu je spas, 2. žene su isto toliko sposobne koliko i muškarci, 3. važniji je put od sama cilja itd.

Na trijemu

Ipak, ne budimo prestrogi. Auburnovu (toliko američku) dramu na trijemu kuće u Chicagu Ivica Šimić režirao je nenametljivo, ali precizno i sigurno. Glasoviti trijem vrlo je dobro konstruirala Dinka Jeričević (do krajnosti iskoristivši ograničen scenski prostor), a ništa manje dojmljivi suradnici bili su i skladatelj Igor Karlić te kostimografkinja Jagoda Zadro. Ipak, glavna je vrlina hrvatske verzije Dokaza (u glatku prijevodu Lare Hölbling Matković), igra svih četvoro (a posebice dvoje) glumaca. Mlada Nataša Janjić s nevjerojatnom je snagom i uvjerljivošću predočila genijalno-histeričnu Catherine, uspostavivši odličan glumački (upravo partnerski) odnos sa znatno iskusnijim Ivicom Zadrom (Robert, otac), koji se također iskazao kao glumac širokih i dobrim dijelom još neiskorištenih potencijala. Vrlo solidna potpora bili su i Maja Petrin te Ozren Grabarić. Sve u svemu, Dokaz se i u nas — dokazao, te još jednom ukazao i što Mala scena zna i može.

Boris B. Hrovat