Dvije osmrtnice,

ili, »razmišljanja vrhu smrti«, što bi rekao Dživo Bunić

U »Vjesniku« od četvrtka, 4. ožujka 2004, pojavila se osmrtnica za prof. dr. Nenada Grčevića. Odmah ispod toga, obitelj je dala In memoriam za prof. Mladena Raukara i njegovu suprugu. Bože moj, pomislio sam, svakodnevno umiru tisuće ljudi. Nikomu ništa. Ova dvojica, međutim, Hrvatskoj su nešto dala. Pođimo redom. Ništa tu nije mrtvo, sve je obnovljivo, itekako živo, uz samo malo iskrene kulture.

Kao medicinar i patolog po struci, Neno Grčević imao je neki ugovor sa Zaraznom bolnicom na Zelenom bregu u Zagrebu, tamo bi obavljao dio svog nemilog posla. Bio sam maturant/brucoš, tamo potkraj 1950-ih godina; gosp. Grčević imao je nakon obdukcija pravo na objed u bolničkoj menzi, a ja sam, stjecajem obiteljskih okolnosti i kao nekakvo doktorsko dijete imao to isto plaćeno pravo: sjedili bismo u toj solidnoj menzi (onda se živjelo od takvih ustanova) za istim stolom i plaho razgovarali. Poslije je ispalo da je on susjed moje majke i razgovori su postali još srdačniji. On je za mene tada bio isto ono što je poslije postao moj vršnjak Arsen Dedić. Kad slušam Arsenov Razgovor s konobarom (u onom genijalno holivudskom aranžmanu Jožeta Privšeka), kad na radiju očujem Vino i gitare što ih pjeva Gabi Novak, znam da je to zapravo prerušeni Neno Grčević, samo jednog drugog naraštaja: »Jesenska se ruža mala, rascvala u vrtu mom«... ili, »Septembar, tvoji dani već su prošli sad«. Sve je to bio otpjevao već naš opće poznati Ivo Robić (to je bio ritam na koji se nije moglo pjevati ništa drugo osim raj, maj, taj, sreća ta), ali ipak, prof. Neno Grčević klišejem je bio razbio taj kliše i našao je, naposljetku, svog pravog interpreta u Fiku Dikliću: Fiko, taj Sammy Davis, koji »peva nekaj svoje po Zagrebu« (još pamtim njegov crni VW dvosjed karman, kad je malotko osim druga Bakarića imao auto, a zvali smo ga Fikov lijes, parkiran ispred kavane Splendid na Zrinjevcu, i kištru s bariton-saksofonom što je vuče za sobom, uz neku slučajnu noćnu damu u lažnom leopardovu krznu; to je nama klincima sa Zvijezde tada bio veliki svijet). Ako je Zagreb doista imao svoga skladatelja koji je poput moga dragog Drobiše Cesarića djelovao na emocije običnih ljudi, bio je to Neno Grčević, a Fiko je to pjevao kako treba. Svi su tada pjevuckali te Grčevićeve pjesme, od Pivovare na Černomercu pa do Ritz bara, a nitko nije znao da je to za klavirom, sam sebi, iz svoje ljubavi, bio smislio prof. dr. Neno Grčević. I sad, da ovo ne bude osmrtnica: zamišljam, posve mi je to jasno pred očima i ušima, kako danas treba spojiti Matiju Dedića, Boška Petrovića (tiho-tiho) i onu ženu koja ne zna što pjeva, ali to radi savršeno, jer zna kako pjeva, Ninu Badrić, pa da se oni uhvate neke još posve neviđene i svoje interpretacije svih tih pjesama Nene Grčevića i snime jedan CD, ili »nositelj zvuka«, da sve te stare sentiš »laganice« pretvore u nešto novo. Onaj Septembar, recimo. Nakon Fika Diklića, zadužit će nas Zagrepčane time do srca i do kraja, dobit ćemo ono što je New York imao s Gershwinom. To je za mene i moj naraštaj, a prije Gabi i Arsena, bio Neno Grčević.

A onaj drugi, to je prof. Mladen Raukar. Upoznao sam ga tek kao režisera koncerata klasične glazbe na TV Zagreb, gdje ga je ozbiljno angažirao Angel Miladinov, jer je slutio tko je Raukar. (Miladinov je uopće znao tko je tko: smjesta bi procijenio tko je u čemu dobar i to bi odmah angažirao: bio je, uza sve svoje još nepremašene režiserske darovitosti, sjajan šef, upravo zbog toga. Točno je znao što treba dati u ruke Zalepuginu, što Hetrichu, što Martiju, a što početniku Petraku, te kako postupati s generalicom Zorom Korać, to jest, svakomu je odmah znao granice.) Mladen Raukar, govoreći pomalo blaziranim gornjogradskim naglaskom, koji je sasvim stravično išao na živce svim našim Dinaridima, bio je, zapravo, posljednji grof Bobi iz austrougarskih viceva (morskog psa ne napada se nožem, jer se riba ne jede nožem niti se nož gura u usta. Ali, gospodo, ne samo to.) Još pamtim naše večernje druženje u Beču, u Grinzingu, davne 1968, s nekim austrijskim glazbenicima i muzikolozima. U društvu se našao i neki beogradski čovjek, koji nije odolio, a da ga kao Zagrepčana pitomo ne provocira. Razgovor je tekao, otprilike ovako: »Da nije bilo nas Srba, gdje biste, dragi prijatelju, vi Hrvati u povijesti uopće bili?« Raukar je bio parat: »U Musikvereinu, tamo bismo bili, dragi prijatelju.« Naši austrijski sugovornici gledali su nas isprva malo kao balkanske divljake, a onda im je prof. Raukar (nekako je razgovor bio došao i na to), čovjek koji je odgajao tolike sitne, a za široki svijet pripremio tolike velike pjevače, stao, ne s previše riječi, tumačiti dinamiku jednoga Schubertova Lieda. Kako su i sami bili profesionalni glazbenici, zašutjeli su s poštovanjem, jednostavno su zavezali gubicu, jer su shvatili da pred sobom imaju opasna čovjeka, a ne nekog šmiranta. A Raukar je, pritom, bio društveno posve srdačan i nimalo agresivan. Rekoh sam sebi: Bože, daj mi što više takvih šovinista.

Mladen Raukar bio je prvi čovjek koji je »hrvatskoj na televiziji« znao kako obaviti prijenos jednog velikog simfonijskog koncerta s partiturom u ruci. Njime bi, mislim, i von Karajan naposljetku bio zadovoljan, nagodio bi se; Karajan bi, uvjeren sam, iz vlastita interesa popustio. Raukar je znao spajati glazbu i sliku: ako tamo piše da sad sviraju engleski rogovi, ne može se prikazivati oboistica koja se dosađuje do sljedećega takta. Takav je, uglavnom, bio i Karajan: dok ne sviraju, ni rog ni oboa ne postoje. Naši mlađi režiseri danas kamerama uglavnom »pišaju« po orkestru, pa što uhvate uhvatili su, i to zovu »prijenos«. Ali — to tako ne ide, nije nikad išlo. Za to je trebalo znati koja tempa, recimo, Brahms ili Gustav Mahler propisuju upravo sada, u tom trenutku, i to kamera mora uhvatiti. Gospodin čovjek koji je znao tumačiti dinamiku jedne od bezbrojnih Schubertovih pjesama znao je itekako što na ekranu učiniti sa sto glazbenika. Tko je danas takvo dijete na televiziji? Možda ga ima, ne znam, ali nam fali. Ovo nije iz sentimenta ni iz nostalgije. Ovo je zaziv za profesionalnim poštenjem, ovo je zaziv za obavljanjem onoga što radiš kako treba, a ne samo »prošli smo, srećom nitko nije primijetio«; to je danas jedini diktat koji nam je u Hrvatskoj apsolutno potreban, zapravo naš posljednji izlaz u nuždi. Ovo nisu nekrolozi za dvojicu preminulih, ovo nisu partecetli, ovo su živi ljudi za žive ljude.