Dušan Suša

Dušan Suša

(Zagreb 1953 — Zagreb 2004)

Na dan 3. ožujka ove godine tragičan događaj prekinuo je život slikara Dušana Suše, jednog od posljednjih samozatajnih posvećenika, svećenika i svetaca slikarstva.

Godine 1978, na godišnjoj izložbi klase prof. Raoula Goldonija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, među izlošcima mahom visokog standarda (njegovi kolege na godini, između ostalih, bili su Zvjezdana Fio i Dušan Minovski), isticali su se radovi diplomanta Dušana Suše. Ti su radovi posjedovali ono najbolje što je profilirana dril-pedagogija prof. Goldonija mogla polučiti: materičnu zbijenost, kolorističku škrtost, sažetost i punoću interpretacije nenarativnoga (mrtva priroda, akt, portret) sižeja. Ukazivali su na dugotrajnu koncentraciju, gotovo mantričku zauzetost predmetom čijoj se efemernoj pojavnosti pretpostavlja bitnije određujuća unutarnja struktura. Mišljenje predmeta odvijalo se u skladu s logikom slikarskoga postupka koji se obnavljao u višekratnom, iscrpljujućem procesu repetitivne korekture. Ni traga blefu, težnji jeftinu efektu u posljedici toga dugotrajna posla, u organski nastalu, impresivnu reljefu, rezultatu brojnih nanesenih slojeva bojene materije.

Uzalud sam poslije očekivao skore ponovne susrete s radovima darovita mladog sklikara. Suša kao da je nestao, pojavljivao se tek sporadično, na neuglednim mjestima i izložbama, izvan stvarnoga fokusa publike i kritike.

Introvertan, socijalno nesnalažljiv, a zacijelo i nedovoljno željan profanog uspjeha, Suša je teško nalazio put do javnih prostora. No, slikar koji je prvu samostalnu izložbu imao dvanaest godina nakon diplome (Galerija Vladimir Nazor, Zagreb, 1990/91), koji za publiku jedva da je postojao, s radom nikada nije prestajao. Suša je primjer stvaraoca iz vlastite samoidentifikacijske nužnosti, pojava mnogo rjeđa nego što se rutinski podrazumijeva. Upućen na sama sebe, na slikarstvo i njegovu povijest, na sve ono što ga duhovno i materijalno čini, Suša se borio i opirao, nastojeći preživjeti u tom klinču bez distance. Umjetnik staroga kova, rekli bismo, slikar par excellence, s autoportretom kao prečestim motivom, zanesen, neodgovoran i nesposoban u građanskom smislu, duboko ukopan u humus svoga vrta. U umjetnosti, doslovce, boravio je bez prestanka. Prakticirajući neprekidni, tihi, osamljenički stvaralački solilokvij, živio je u dobrovoljnoj klauzuri skučenog ambijenta, istodobno radionice, skladišta i spavaonice, okružen nagomilanim platnima, bojama, slikarskim alatom, razrjeđivačima s pripadajućim teškim mirisima, slojevima pikturalnih tragova dugogodišnjega posla na zidovima i podu. Ambijent, mirakulozna, polutamna, u općem dojmu maslinastosmeđa ćelija u kojoj je boravio i strastveno stvarao, i sama je, zajedno s njim samim, bila polidimenzionalni, voluminozni rad u kontinuiranu procesu. Sve do nagle smrti umjetnika.

Uz slikarstvo ranije navedenih značajki koje je sustavno razvijao — gradeći sliku toliko temeljito da je sama njezina materija, zavladavši nad sižejom svedenim tek na obris i slutnju, postajala sadržajem, završavajući u bolećivoj entropiji vlastite hipersenzibiliziranosti — Suša je proizvodio i oprostorene slike. Zahvaljujući upravo vlastitom iskustvu ćelije, naime, umjetnik je mogao zapaziti da se velik dio prizora iz povijesti slikarstva odvija — u sobama. Izveo je tako čitavu seriju trodimenzionalnih parafraza komornih motiva slika iz povijesti umjetnosti (Giotto, Velázquez, Rembrandt, Van Gogh, Picasso, Beckmann, Heckel, Bacon...), minijaturnih scena koje spajaju formu božićnih jaslica i njihove porodične intime (Suša je bio i otac dviju djevojčica) s idejom kazališne pozornice (deset godina proveo je kao slikar scene u HNK). U amplitudi titrajućih izmjena predznaka infantilnog, intimnog, benignog, humornog, ljupkog — s jedne, i ozbiljnog, egzistencijalnog, grotesknog, tjeskobnog — s druge strane, manifestira se slojevitost tih scenskih minijatura. Uz interpretacije slika iz povijesti umjetnosti, u tom su se ciklusu, pokazanu na drugoj samostalnoj izložbi, u zagrebačkom PM-u, u veljači 2001, našle i filmske scene (Bergman), odnosno scene iz književnosti (Sartreov roman). Upravo taj izbor znakovit je za Sušina poetička nagnuća, za značaj osjećanja svijeta, za mučninu koja je obilježavala njegovu potragu za vlastitom esencijom, za stanje njegove duše.

Duša. Idejom i zvukom izdašno je prisutna kako u imenu tako i u prezimenu Dušana Suše: kao etimologija, kao asonanca, kao sugestija vlastita iščeznuća. Bila je njegovo ime, rima, tema i znak: bogata, plemenita i fragilna, prefina da bi se dokraja nosila s grubošću ovoga svijeta. A posljednja njegova izložba, održana nedavno u Galeriji Josip Račić u Zagrebu, nosila je naslov-omen: Ispovijed.

Antun Maračić