Duhovni horor

Duhovni horor

Jedan od najoriginalnijih redatelja horor-žanra, izrazitog senzibiliteta za izazivanje uznemirujućih emocija, Larry Fessenden zapravo je kreator revizionističkih djela kojima istražuje kolektivno nesvjesno (kroz Frankensteina u No Telling; ili vampire u Habit) i stavlja ga u suodnos sa životom modernoga čovjeka, na taj način posljedično preispitujući njegovu percepciju zbivanja s obzirom na zadano naslijeđe. Tako postaje lučonoša-znanstvenik svojevrsnog ’duhovnog’ horora koji korijenje vuče iz bajke i mita — vrsta toliko bliskih kako religiji tako i hororu; odnosno umjesto da iste isključivo plošno modernizira i upadne u citatnu doslovnost (što se desilo slasher-hororu), Fessenden radije emfazira implicitnu negoli eksplicitnu jezu.

Njegov Wendigo, indijanski duh same Prirode, ali i implikator čovjekova odnosa prema istoj (lovom, uništavanjem, riječju — nesenzibiliziranošću odnosno nepoštivanjem), ujedno je demon iz dječjih noćnih mora baš kao i prezentant prirode kao opreke urbanome i gradu, što film također preispituje. Pritom kreativnom i decentnom uporabom različitih vizualnih tehnika i zvuka, nakalamljenih na vrlo minimalističnu i naturalističnu bazu (s tog aspekta počesto uspoređivan s Vješticom iz Blaira), prezentira halucinatorno-snoliko djelo koje izbjegava zamku da postane (napadno-plitki) devedesetominutni glazbeni spot. Njegove slike su jednostavne i nose originalnu dubinu te posljedično tenzičnost (jelenji leš u bjelini snijega, indijanski napjevi kombinirani s frulama i vjetrom), a time hrabro zaživljuju presliku vizionarskog redateljeva svijeta, kakvom se kročiti usuđuje uistinu malo koji film, a koja dokazuje da se inteligentna djela stvaraju i skromnim sredstvima.

Katarina Marić