Brodolom

Brodolom

Yann Martel, Life of Pi, Canongate Books, London, 2002.

Jedna od najvažnijih književnih nagrada engleskoga jezika za prozno djelo, Man Booker Prize, ušla je u samu završnicu, 117 prijavljenih romana svedeno je na 23 u širem izboru, a 16. rujna objavljeno je pet finalista. Pobjednik će biti objavljen u listopadu, a prošlogodišnji pobjednik, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti nagrade, nepoznati kanadski književnik Yann Martel sa svojim romanom Life of Pi, vratio se ovih dana u mekom izdanju na britanske i američke liste najprodavanijih knjiga, nakon što je po dobitku nagrade prošloga listopada na njima mjesecima dominirao u hard cover izdanju. Nikakvih najava nema da je netko od hrvatskih izdavača otkupio prava za roman, pa će tako prošlogodišnja Bookerova književna nagrada biti još jedna koja nije prevedena u Hrvatskoj, ni prva ni posljednja.

Life of Pi (Život Pija) trebala je prema najavama izdavača biti knjiga »koja će vas natjerati da povjerujete u Boga«, što je i jedna od ključnih misli Martelova romana, tek jedna od niza pretencioznih misli u ovom neobičnom romanu. Biografija Yanna Martela znatno je zanimljivija od njegove bibliografije: kao dijete diplomata živio je u desetak zemalja, a prema vlastitom priznanju, od 27. godine živi od svoga pisanja, premda bi bilo zanimljivo otkriti kako s obzirom da je napisao jednu zbirku priča. (The Facts Behind the Helsinki Roccamatios) i jedan roman (Self) za koje nitko nije ni čuo i koji su se prodali u zanemarivim nakladama, a koji su renesansu doživjeli u posljednjih nekoliko mjeseci nakon Man Bookerove nagrade.

Proizvoljnost naracije

Life of Pi počinje (autobiografskom) pričom neuspješnoga i gladnog pisca koji čuje životnu priču slučajnog prolaznika (i tvorca one ključne misli o Bogu!), narativnim okvirom na koji autor poslije u romanu potpuno zaboravlja. Inače, naracija obiluje proizvoljnostima pa se tako pojavljuje i nestaje drugi pripovjedač, ali se zato potpuno zaboravlja na opća religijska mjesta uvedena na početku. Središnja priča (ispovijed slučajnoga prolaznika) govori o indijskom dječaku koji nosi ime pariškog bazena (Piscine Molitor), živi u Pondicherryju i sin je vlasnika zoološkog vrta. Nakon što prvih stotinjak strana Martel potroši na zamornu priču o karakteristikama životinja u zoološkom vrtu i vjerskom obrazovanju malog Pija, nadahnuta hinduizmom, islamom i kršćanstvom, slijedi središnji dio romana, selidba životinja i obitelji u Kanadu te brodolom na Pacifiku. Šesnaestogodišnji dječak sad je s tigrom, ranjenom zebrom, hijenom i ženkom orangutana u malom brodu za spašavanje. Nakon što tigar pojede ostale životinje sljedećih 227 dana mali Pi i veliki tigar plutajući Pacifikom do Meksika uče se suživotu u nizu najfantastičnijih pustolovina. To je i najzanimljiviji dio romana, koji sadrži fantastične epizode poput otoka ljudožderskih algi ili beketovske situacije s navodnim francuskim brodolomcem kojega tigar i Pi — pojedu. Na kraju, spašenom Piju nitko ne želi povjerovati u priču. A zašto i bi?

Stilska nedosljednost

Martelov Life of Pi vrlo je nedosljedan u stilu i pun općih mjesta o dobroti, ljubavi i zoologiji, obiluje stilskim i fabularnim nedosljednostima i vrlo je sklon kompiliranju poznatih književnih motiva od Robinzona Crusoea do Gospodara muha. Martel ponekad zaboravlja tko je zapravo narator, a tko junak, i gdje su granice strpljenja čitatelja, a gdje kraj haluciniranju naslovnoga junaka. Martel je u međuvremenu osumnjičen i kao književni plagijator jer su se brazilski književni kritičari prisjetili desetak godina staroga romana Max i mačke malo poznatoga brazilskog pisca Moacyra Scliara, koji govori o zoološkom vrtu u Berlinu 1933. I tamo se brodom sele životinje, događa se brodolom, a Max se nađe u brodu za spašavanje sa — crnom panterom. Martel se prisjetio kako je čitao Updikeovu kritiku toga romana, ne i roman, i kako mu je nešto očito ostalo u sjećanju. Afera se u međuvremenu smirila, a Life of Pi još je jednom na listama najprodavanijih knjiga.

Život Pija — navede li vas put na englesko izdanje ovoga popularnog romana čijim neprevođenjem hrvatska kulturna javnost ipak neće previše izgubiti — teško da će vas natjerati da povjerujete u Boga, ali bi vas mogao natjerati da posumnjate u kompetencije žirija tako cijenjene književne nagrade koji ovih dana (u novom sastavu!) donosi još jednu važnu odluku sa ne samo književnim posljedicama.

Ako vam je potreban zaključak, on bi bio: Martel nije napisao dobar roman, stvorio je djelo koje ima pretenzije biti alegorično, ali se autor nije u stanju nositi sa svojom pričom ni sa značenjima koja bi ona eventualno mogla nositi.

Jasen Boko