Bilježnica, 10/5

Portret

Negdje 1963. godine kipar K. A. Radovani radio je moj portret. On je od kritike, a sada već i povijesti, ocijenjen kao jedan od njegovih najboljih portreta, nalazi se u galerijama, u knjigama koje se bave skulpturom tih godina. — Kako se ja kao netko čije ime stoji pored njega prema njemu odnosim? Mogu reći, malo surovo i vulgarno: nikako. Za mene je on, od vremena kad je nastao pa sve do danas jedno prazno mjesto (oblik) bez ikakva značenja. Nemam naime uz njega nikakve misli, emocije, asocijacije, pohvale, prigovore. U njemu se niti prepoznajem, niti ne prepoznajem. Vidim mu oblik, boju, veličinu, to kako ispunjava prostor, svjetlo na njemu itd. kao što čovjek gleda i čuje riječ nekog vrlo stranog jezika. Dok ga je kipar radio, a on je to činio dugo, mjesecima, u intimnoj atmosferi ateljea osjećao sam se ugodno. Ne znam što sam mislio i što sam očekivao da će se pojaviti iz ruku kipara. Lijepa je pozornost toga oka koje vas istovremeno gleda i ne gleda, pa vas se to tiče i ne tiče. Znao sam mnoge druge portrete: mislio sam, bit će to produžetak te tišine u Nazorovoj, on će reći, u konkretnom obliku, nešto općenito, ali i nešto o meni i ja ću onda vidjeti gdje sam do sada bio i kako su se sve strane moje glave i svega drugog zatvorile. Međutim, već kada se rad približio kraju vidio sam (osjetio) da me se sve to što vidim ispred sebe ne tiče. Nisam se razočarao, nisam se iznenadio. Nešto je bilo odsutno u kipu i u meni. Čudna ravnodušnost. Ne zato što mi portret nije bio sličan, jer je sličio i za volju cjeline ispravio neke greške prirode. Jednostavno, kada sam ga vidio, nisam ga mogao dovesti u vezu sa sobom, niti sam za tim imao potrebe. Kada bih pogledao bilo koju stvar u ateljeu — glinu, kamen, svijeću, bocu, zid, prozor, čak i druge portrete i kipove — pomislio bih kako u svemu tome, u svakoj od tih stvari, ima nešto od mene, kako su one, manje ili više, ovako ili onako, moji portreti, a taj oblik, u tom trenutku jedno je od rijetkih mjesta na svijetu gdje mene nema nikako. Mjesto je ispražnjeno od mene, ali i od bilo kakva sadržaja. Kako je došlo do te ispražnjenosti, ne znam. Ne znam ni zašto, jedino sam osjećao da mi zajedno s ravnodušnošću, nije ugodna. Kao da se događa, odnosno ponavlja, neki mitološki prizor. Kao da sam susreo sebe mrtva i ne znam što bih tom mrtvacu rekao. (Uostalom, kipar Martini govorio je kako je kiparstvo linqua morta nastala isključivo uz kult mrtvih.) Naravno, kada se sve završilo i kip od gline krenuo u terakotu, broncu i varijacije koje su kroz godine dolazile moje su hvale bile obilne. Nisam to držao grijehom budući da sam se nalazio u praznom prostoru gdje nisam mogao lagati ni govoriti istinu. Ipak, kada mi je Radovani htio pokloniti jednu od bronci, tako daleko nisam mogao ići. Zamolio sam ga da mi daruje jedan ženski akt govoreći da mi je akt draži od moje glave. Što je mislio, kako je to tumačio, tko će znati. Bilo mi je nemoguće reći mu razloge i išta od onoga što sam osjećao pred tih nekoliko kilograma nečega. Mogao sam možda, kako bi netko rekao, portret gledati kao »likovnu činjenicu«, kao nekog stranca, jer on je prije svega kip, stvar plastičnih osobina došla iz područja skulpture, kamo ga treba i smjestiti. Dozvolu za takvu objektivnost nisam imao. Makar da sam portret vidio, nalazio sam se prema njemu u stanovitoj sljepoći. Ne samo da nisam mislio da sam to ja, nisam mislio da je to kip, niti sam znao što je. Istina je, taj me doživljaj iznenadio, ali ne sasvim. Blaže oblike, blaže zato jer su češći i običniji, već sam ranije susretao, kao vjerojatno i drugi. Tko, recimo, ne poznaje neku otuđenost od svoga imena? Trenutak, kao u potpunoj amneziji, kada ga vidite ili čujete, a ne znate da vam pripada? Čini se da ne odustajemo tako lako od potrebe, ali i istine, da smo u sebi bilo što samo ne nešto. Ne konspiraciju, anonimnost traži naša svijest. Vidjeli smo kako se u takvoj potrebi snalazio i što je sve izmišljao Pessoa. A takav je doživljaj i kada gledamo fotografiju koja nas prikazuje. Obično se ona gleda rutinski, površno nam sebeljublje priječi put do užasa, ostajemo izvan gledanja. Kod osjetljivih ljudi i bolesnika kod kojih je točnost ispred ponašanja, vidimo da oni ne pristaju na ono što je ispred njih i da se ne mogu prepoznati. Oni naprosto nisu to. Ne mogu se realnosti tako lako spajati. I to treba primiti kao faktično stanje. Ja, to je netko drugi. Ne kaže to samo Rimbaud. To potvrđuje literatura, sve umjetnosti i sve drugo što zbrke i različitosti uzimlje ozbiljno: čovjek bi htio biti bilo tko i bilo što, samo ne on, jer je upravo to najmanje očito, i vrlo naporno. Bilo bi lijepo da je priča o Narcisu, toliko iskorištavana u prošlom i našem stoljeću, istinita i da ima neki smisao. Ali ona je samo, tako izgleda, utjeha iz daljine.

Boca

Na kraju posjeta, nakon dva sata kod prijatelja, on mi je donio bocu vina od dvije litre. Kažem mu da ne pijem, misleći da dar nije za mene. Ipak, kada je bocu stavio na stol, gledam je sa stanovitom pohlepom. Velika boca od tamna stakla lijepo oblikovana, s malo većim grlićem koji završava tamnocrvenim čepom. Blago svjetlo prolazi kroz staklo i crno vino; vino postaje svjetlije, a svjetlo tamnije. Boca simetrična, zatvorena, providna. Stabilan oblik koji ostavlja povjerenje. Kad god vidim tako jednostavan i dojmljiv predmet pomislim: trebao bih napisati pjesmu koja mu je slična. Boca je idealna da se tako nešto poželi. Ima svoje unutra i svoje vani, sadržaj u okrugloj praznini koji tu neće ostati vječno. Naravno, ne znamo što je pjesma, znamo da nije predmet, da se pravi od riječi, vrlo nepouzdana materijala koji jedva da postoji i u stanju je sve temeljito zakomplicirati, ali da bi ipak u vrlo slobodnoj igri s nekim osobinama mogla biti slična boci. U našem vremenu bilo je mnogo poziva: vratimo se stvarima. Naravno poziv je imao dubokih i širih namjera, ali da se ni boca u okviru takvih interesa ne može baciti u otpad, pokazalo se na mnogim mjestima. Nije slučajno Giorgio Morandi, usred talijanskog metafizičkog slikarstva, kada su se u sliku vraćali predmeti kao što danas dolaze pojmovi, slikao gotovo isključivo boce. Najškrtije, najobičnije, gotovo bez boje; htio je da boca bude boca, a postala je sudionik u događaju zagonetniji nego što je bilo tko mogao zamisliti. Čini se da taj predmet i pored obilne upotrebe izgleda poput lica što ga vidimo u ogledalu, samo što je hrabriji i manje samodopadan. Poslije svega što izdrži pravo je čudo da ostane tako uspravan i dostojanstven. Je li onda nevjerojatno da pjesma koja formom i sadržajem može biti gotovo sve zaželi biti upravo takva kakva je dvolitarska boca na stolu kroz koju prolazi popodnevno svjetlo s prozora? Izvana ona doista izgleda siromašna, nepokretna i, ako nije u ruci, nezainteresirana za bilo što oko sebe. Pjesma međutim koja zna kako se obilje svijeta može provjeravati upravo siromaštvom ne misli tako i rado bi joj povjerila riječi da ih zajedno izgovore. — A ipak, da izađemo iz ove duge digresije! Kada sam, dakle, prijatelju rekao da ne pijem (što je on znao) predložio je: Odnesi nekome svome. Pomislio sam, možda ima pravo. Bolje je nekome dati bocu vina na koju bih volio da sliči pjesma, nego pjesmu koja bi mogla ne sličiti na bocu i bilo što tako jednostavno i stvarno. I uzeo sam vino!

Danijel Dragojević