Bajka iznenađenja

Bajka iznenađenja

Već je činjenica da je Tajnica film baziran na kontroverznoj kratkoj priči Mary Gaitskill (po kojoj je nadograđeni i nagrađivani scenarij napisala Erin Cressida Wilson) te da ju je režirao čovjek koji je devedesete proveo u zen-samostanu, upućivala u najmanju ruku na zanimljiv film. No te je fakte bilo lako previdjeti nakon foršpana koji daju naslutiti svega još jednu romantičnu limunadu i ništa više od toga. Stoga se Tajnica pri gledanju otkriva kao pravi mali film iznenađenja, otkriće kompleksne dinamike — mračnog humora, energične zabranjene seksualnosti te povrh svega nježnih emocija. Jer površinska priča o ’nastranosti’ njezinih glavnih protagonista zapravo je priča o neobičnoj no dragocjenoj interakciji dvoje ljudi’ drugačijih’ od standarda općeprihvaćenih u ’normalnom’ društvu.

Redatelj pritom instinktivno osjeća kako radnju, tako i likove (kao osjetilne individue), samozatajno ih i metodično vodeći u pravome smjeru — do neisforsirana i prirodna hepienda, bez da imalo posklizne u lažni sentiment.

Ta zrcalna međuigra kompulzivnog odvjetnika (James Spader) i samoranjavanjima sklone tajnice (Maggie Gyllenhaal) ujedno je i stožerna točka filma, a oboje glumaca kanaliziraju je maksimalno. I dok je za Maggie Gyllenhaal ovo zasigurno prekretnička rola karijere, Spader glumi vlastiti nadograđeni lik iz Seksa, laži i videovrpci, gradeći osobnost pogođenom mimikom i tihom i smirenom glasovnom rezolucijom. Stoga Tajnica (od puritanaca proglašena mekim pornom!) zapravo govori o neurozama, depresijama, nemogućnosti komunikacije; ali i dijeljenju intimnosti, te posljedično prepoznavanju potreba i prirode onog drugog. Na taj se način, kako je to netko lijepo rekao, otkriva kao čista bajka o erotskoj ljubavi — hrabra i pustolovna u izvedbi.

Sylvia, red. Christine Jeffs

Ženski Lazar

Ne bi trebalo biti teško portretirati život umjetnika pretapajući njegove osebujne svjetove u za to izuzetno podatan filmski medij, ako to radi netko s maštom i senzibilitetom. No upravo je maštovitost vizije autora ono što ovom, bazno faktografsko-pravolinijskom filmu nedostaje; i koji njezinom deficitarnošću postaje svojevrsna rutinska lektira golih činjenica, namijenjena primarnoj edukaciji onih koji će ga gledati kao mainstream melodramu, bez pozadinsko-povijesnog predznanja o likovima koje obrađuje.

Sylvia je kronika života pjesnikinje-ikone Sylvije Plath, od njezinih studentskih dana do smrti suicidom (1963) — kratko sedmogodišnje razdoblje obilježeno ljubavlju prema suprugu, također pjesniku Tedu Hughesu, kao i njezinim snažnim pregnućima ka smrti — strahom od nje i fascinacijom istom; posebice kroz posvemašnje opsesije dezintegracije, rastakanja bića i ponovnog uskrsnuća. Ipak, artikulacija ovih ekstremnih iskustava kroz pjesništvo, bogata i iskonski mračna svijeta nutarnjih prostranstava, nije uspjela inspirirati filmovanje barem približno snažnog i potentna filma. Manje je on, naime, trebao biti prepričavanje pukih događaja, a više opservacija protagonista te priče u cilju kreiranja kvalitetne studije karaktera. Stoga tugu koju u sebi nosi ne uspijeva do kraja prenijeti na publiku i u tom segmentu ozbiljno podbacuje.

Ipak, decentno skida imidž negativca s Hughesova lika (u intenzivnoj no nenametljivoj i odmjerenoj izvedbi Daniela Craiga) — idealnog feminističkog prototipa muškarca kakvog treba mrziti, i oponenta senzitivnom požrtvovnom pjesnikinjinu biću kao sukrivcu njezine smrti. Naime, njegove se nevjere ovdje pravdaju Sylvijinom depresivnom naravi, sposobnom samo za najteže emocije — kako strasne ljubavi tako i jednake ljubomore, koje nije htjela ni mogla kontrolirati osim kroz kanaliziranje u stihove. Tome u prilog svjedoči i zbirka s pjesmama posvećenima neprežaljenoj supruzi, koju je Hughes objavio nekoliko mjeseci prije svoje smrti — Birthday Letters, i koja je postala najbrže prodavana zbirka u povijesti, uskrsnuvši Sylviju Plath, baš poput biblijskog Lazara, za sva vremena.

Katarina Marić