Autopsija enigme

Autopsija enigme

Unatoč simbolističkoj inspiraciji, režija Tirze njezina autora Damira Zlatara Freya sve je samo ne patetizirana vizija svijeta na rubu stvarnog

Predstava Tirza Damira Zlatara Freya događa se od samog početka kao autopsija jedne enigme koja, što više napreduje u vremenu, to više proizvodi odgovora, to više rješenja nudi, to više novih zagonetki postavlja, to više krivih odgonetki podmeće. Nije zaludu taj gustiš odgovora i rješenja metafora mjesta gdje pogiba glavni lik drame Alojz Križman. Napokon i sam podnaslov Slast u ustima šumskog demona ostavlja mjesta sumnji je li riječ o samoj Tirzi ili o demonu koji obuzima tu djevojku ili zaposijeda i druge osobe drame, čineći ih umišljenim ili stvarnim Križmanovim ubojicama.

Simbolističko-ekspresionističke značajke

Usporedo s upitima koji se tiču sudbine protagonista, predstava svojim tijekom postavlja pitanja o sebi: ima li drama tekst ili je ona uvježbavanje mita koji ga proizvodi: tko je autor scenskog događanja, ima li ga ili je i on njegova tlapnja? Tirza se naime ni u jednoj svojoj sastavnici ne predstavlja kao konvencionalni dramski tekst, nego bi se prije reklo da simulira (pokazuje) odnose između protagonista i ostalih likova, i to ne preko izravnih replika, nego na način govorenih uputa, didaskalija. Na sličan način i mizanscenska zamisao frontalnim izlaganjem igrača pokazuje se kao puka tehnička prezentacija koja izbjegava kazališna rješenja i uopće dramsko ozračje. Otuda dojam da predstava počinje bez teksta i da tek počevši od te praznine doista stvara svoj tekst.

Komad što ga scenski ispisuje Damir Zlatar Frey pokazuje značajke simbolističko-ekspresionističke, na oprekama izgrađene drame nagonâ kojoj je razrješenje posve antinaturalističko. S jedne strane, to je ljubav između Tirze — eterične, gotovo fantazmičke djevojke kojoj je strast odgrizanje ptičjih glava, i mesara Križmana; ljubav zasnovana na fatalnoj uzajamnoj privlačnosti, koja svojim burnim odigravanjem zatravljuje maštu stanovnika malog mjesta. Izvanrednost te ljubavi sukladna je osveta mještana koji je jalno motre da bi napokon umorili Križmana sjekirom. Umjesto drame savjesti i istrage za ubojicom, predstava se raspada kao mora u niz inačica Križmanova umorstva gdje svaki od sudionika vjeruje da je upravo on ubio Križmana te se upinje to dokazati. Tko je ubio Križmana? Svi i nitko. Crna opereta, niz je kako autor definira svoj komad, pirandelovsko-rašomonskih vrijednosti koje se nižu uglavljene jedna u drugu. Masovna histerija? Sibila Petlevski upozorava na »pretapanje identiteta uzrokovano rasapom ega u kolektivitetu kroz žudnju za smrću«. To pretapanje redatelj doslovce konkretizira u lanac mrtvačkoga plesa koji se odvija u prisutnosti mrtvih posjednutih na stablo. (Jedan od uzoraka te simbolističke vizije svijeta gdje živi koegzistiraju s mrtvima vidjeli smo u Krležinu Kraljevu.)

Grč slike svijeta

Unatoč simbolističkoj inspiraciji, režija Tirze njezina autora Damira Zlatara Freya sve je samo ne patetizirana vizija svijeta na rubu stvarnog. Naprotiv, njezina analitička strast, kako smo vidjeli, pokreće sve sastavnice predstave, počevši od autorstva teksta koji se rađa na sceni, glazbe koja ističe aspekt tragične balade (Hrvoje Crnić Boxer) pa do inscenacije koja daje mjesto mrtvima. Posebno valja istaknuti frenetični pokret, grč slike svijeta između posrtanja i plesa. Damiru Zlataru Freyu posrećio se glumački ansambl predstave, felinijevski ekspresivan cjelinom i pojedinostima. Sreten Mokrović kao Alojz Križman izražajan je i onda kada ne govori, primjeren u zahtjevnosti te uloge koja daje realističku osnovu cjelokupnom zbivanju.

Jelena Veljača — Tirza, najveće je glumačko otkriće predstave: ženstvo koje svojom svježinom pokreće spiralu katostrofe. Jelena Miholjević kao Neža Križmanova primjerna je ekspresionistička karakterizacija stupa obitelji koji brani njezin dignitet. Daria Lorenci (Marija Snježna), Jelena Lopatić (Jera), Kostadinka Velkovska (Majka) i Janko Rakoš (Vereš) skup su diferenciranih glumačkih portreta koji priči Tirze daju njezinu scensku vjerodostojnost. Na kraju kao i na početku valja spomenuti Damira Zlatara Freya kao redatelja-pisca, koreografa, scenografa i kostimografa ove lijepe predstave, ekspresivne i snažne, sve bez karakterističnih redateljskih gesta i potpisa.

Zvonimir Mrkonjić