Arhitektonska pravila igre

Arhitektonska pravila igre

Jedan od ključnih problema koji se pojavio na primjeru novih zagrebačkih nebodera njihova je lokacija i karcinogeno bujanje volumena. Naime, većina investitora želi ih podići na nekoliko poteza najužega gradskoga centra — u Savskoj ulici i Ulici grada Vukovara, i to usprkos činjenici da izabrane lokacije infrastrukturno ne mogu podnijeti predviđene objekte, na što bezuspješno upozoravaju i mnogi stručnjaci

Neboderi, da ili ne, kategoričko je pitanje koje se ovih dana često postavljalo u javnosti. No, nije li ipak riječ o krivo postavljenu pitanju? Tim više, budući da je hrvatska javnost već ionako zbog dubokih društvenih lomova i sveopće hipokrizije sklona crno bijelim podjelama na vaše i naše, odnosno za ili protiv, u kojima je glas razbora i drukčijosti od glasa većine nerijetko nalik tragikomičnom jurišanju na vjetrenjače.

Pravila igre

Dakle, neboderi da ili ne? Jedan je od mogućih odgovora: neboderi, a zašto da ne? Dakako, problem je u krivom akcentiranju problema, a time i, kao što je rečeno, pogrešno postavljenu pitanju. Izgradnja nebodera neizbježnost je koja slijedi razvoj grada, te bi i pitanje kategoričkog suda za ili protiv trebalo drukčije postaviti. Riječju, neboderi da, ali pitanje je kako i gdje. Dakle, govorimo o pravilima igre, a ona u nas, svjedoci smo, ni u jednom segmentu društva ne funkcioniraju ili su svedena na najbanalniju razinu a to je zakon jačega. Time smo dovedeni do apsurdne situacije da se pravila igre određuju prema zahtjevima investitora, a ne struke, koja je u tom pogledu u potpunosti zakazala, pa čak dijelom i kolaborirala.

Primjeri su nažalost očiti i sve brojniji. Dakako, najdrastičniji su primjeri sad već realiziran tzv. Hoto Business Tower poduzetnika Tome Horvatinčića u Savskoj ulici i budući Mamić/Kordićevi neboderi u Vukovarskoj aveniji. Ne manje problematičan je i projekt budućega nebodera na križanju Vukovarske i Miramarske ulice. Polazeći već od samih lokacija tih nebodera jasno je da su one vrlo dvojbene i neprihvatljive, jednako kao i dozvole za njihovu gradnju.

No problem izgradnje nebodera mnogo je slojevitiji od crno-bijele slike što nam se medijski nemilice pokušava nametnuti. Riječju, on obuhvaća niz problema, od pitanja urbanizma, odnosno prostornoga planiranja, sama procesa projektiranja, legislative, prateće infrastrukture, a jednako tako ima i prvorazredno tehnološko, sociološko i ekonomsko značenje. Nije li izgradnja nebodera tijekom 20. stoljeća imala sličan učinak na zajednicu, poput onoga tijekom izgradnje visokih tornjeva katedrala srednjovjekovnih gradova? I katedrala i poslovni toranj od nekih sto do dvjesto metara snažni su vizualni orijentiri u prostoru, ali i jasni simboli ekonomskoga prosperiteta. No, s jednom bitnom razlikom.

Katedrale novoga doba

Dok je srednjovjekovna katedrala označavala ekonomski prosperitet cjelokupne zajednice, koja je složno pridonosila njezinoj izgradnji, izgradnja poslovnih tornjeva na prvome mjestu odražava ekonomsku moć određene korporacije ili pojedinca — početkom 20. stoljeća kao rezultat razvoja imperijalizma, a danas tzv. tržišne ekonomije liberalnoga kapitalizma, pred kojima će interesi zajednice biti potisnuti u posve drugi plan. Riječju, dok centri moći podižu simbole svoga ekonomskoga uspjeha, samo nekoliko stotina metara dalje od njih životari osiromašeno gradsko stanovništvo. A to je, prema Naomu Chomskom, i jedan od ključnih problema liberalne ekonomije — manjina se obogatila bezočno kršeći pravila na račun većine, koja ih se bespogovorno pridržavala. Iz toga razloga možemo reći da na našim primjerima, uz spomenuta značenja, neboderi postaju nažalost i realizirane metafore bahatosti novih centara moći.

Jedan od ključnih problema koji se pojavio na primjeru novih zagrebačkih nebodera njihova je lokacija i karcinogeno bujanje volumena. Naime, većina investitora želi ih podići na nekoliko poteza najužega gradskoga centra — u Savskoj ulici i Ulici grada Vukovara, i to usprkos činjenici da izabrane lokacije infrastrukturno ne mogu podnijeti predviđene objekte, na što bezuspješno upozoravaju i mnogi stručnjaci. Tim više budući da je primjerice u Savskoj ulici, u osi sjever — jug, u isprekidanoj, cik-cak liniji raspoređeno čak pet nebodera: hotel Opera, Cibonin toranj, Zagrepčanka, Industrogradnjin neboder i Vjesnik te više i nema potrebe da se opterećuje izgradnjom toga tipa. Svaki novi pokušaj značio bi dodatno opterećenje i zagušenje prostora, što u teoriji umjetnosti odražava praiskonski strah primitivnoga duha od praznoga prostora, tzv. horror vacui.

Nepovratna šteta

U tom kontekstu valja promatrati i nedavno izgrađeni Hoto Tower arhitekta Marijana Turkulina, za koji možemo zaključiti da je solidna eklektična kuća projektirana u duhu postmodernizma prve polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća, koja je s druge strane katastrofalno loše pozicionirana i nekritički predimenzionirana. Gradnja Tornja Hoto na skučenoj parceli neposredno uz Cibonin toranj nanijela je nepovratnu štetu na obama objektima. U gradskoj vizuri narušeno je snažno vizualno značenje cilindrična Cibonina tornja, koji je u potpunosti degradiran novom gradnjom. No, utrpavanje novoga nebodera na neprikladnu i stiješnjenu parcelu ponajviše je naštetilo njemu samu, koji, usprkos solidnosti, nekontekstualnošću gubi pozitivno gradotvorno značenje. Naprosto, postao je grubo nametnut element u prostoru koji narušava. Krajnja konzekvenca bujanja volumena nebodera gubitak je prilike za sjajnu uglovnicu kojom se mogao započeti ulični potez Savske ulice između Cibone i Ulice grada Vukovara. Tim više budući da Savska ulica, kao jedna od ključnih gradskih komunikacija, zahtijeva hitan urbarhitektonski redizajn. To se ponajprije odnosi na njezin zapadni potez, od Slavonske avenije prema jugu, kojim dominiraju polururalne i ruševne potleušice.

No, ako spomenute lokacije ne odgovaraju za gradnju nebodera, pitanje je gdje bi ih onda trebalo graditi? U raspravi oko njihova lociranja ideološki se suprotstavljaju dvije vizije grada, one 20. stoljeća i vizije grada 21. stoljeća. Jedan od argumenata, primjerice, kojim se brane lokacije u Savskoj ulici i oko nje jest da je riječ o komunikacijama koje neposredno vode u gradsko središte te bi kao takve trebale biti reprezentativne. Tvrdnja je samo djelomice točna. Savska i okolne ulice više ne vode u središte, one već jesu sastavnim dijelom uskoga gradskoga centra. Argument je to koji bismo mogli prihvatiti da je riječ o planiranju grada tijekom tridesetih, četrdesetih ili pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je spomenuti dio grada u odnosu prema centru bio periferan, odnosno kada se započeo urbarhitektonski definirati. No, od tada do danas prilike su se znatno promijenile, a tako i granice rubnih dijelova grada. Razvojem grada njegova se središnja zona do danas znatno proširila i okvirno doseže s juga prostor do Slavonske avenije, s istoka je omeđena Heinzelovom ulicom, a na zapadu doseže negdje do Zagrebačke ulice. Nisu li upravo to zone razvoja grada 21. stoljeća? Ne bi li se neka buduća vizija tzv. zone nebodera trebala dogoditi primjerice na potezu istočno od današnje Heinzeleove ulice? Tim bi se odnosom jasno razgraničio grad 21. stoljeća od grada 20. stoljeća, jednako kao što se ovaj razlikuje od Lenucijeva grada 19. stoljeća.

No, to ne znači da se usko zaštićeno središte grada Zagreba u svakom slučaju mora poštedjeti od nove arhitekture. Tim više, jer se kvalitetna arhitektura u uskome gradskom centru nije dogodila već nekoliko desetljeća. Nažalost, štiti se sve i svašta, pa i previše toga, te nam se događaju apsurdne situacije, da nam primjerice na račun manje važnih gradnji propadaju mnogi kapitalni spomenički objekti, ali i da se zbog njih priječi događanje nove i kvalitetne arhitekture. Riječju, Zagrebu je naprosto potrebna nova, suvremena, kvalitetna i provokativna arhitektura, ali ne onakva kakvu u svojim vizijama vide razni Mamići i Horvatinčići.

Krešimir Galović