Zanellini dragulji

Zanellini dragulji

Zanella je pripadnik neoklasike i sljedbenik velikih uzora kao što su Béjart, Kylián, van Manen, s kojima se Zagreb malo ili uopće nije susretao. To znači da se koristi klasičnim rječnikom i špicom, ali u nekom pomaku — vezanu uz dinamiku i kvalitete suvremenoga poimanja plesa i tijela

U subotu 6. ožujka Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izveo je novi premijerni program: Koreografije Renata Zanelle. Iako nije riječ o praizvedbama, Zagreb je prvi put imao priliku vidjeti djelo potvrđenoga talijanskog koreografa koji već desetak godina vodi balet Bečke opere i čije se koreografije izvode na velikim europskim scenama. Prema autorovim riječima, četiri djela odabrana za zagrebački ansambl, ujedno su njegovi koreografski dragulji.

Stilski, Zanella je pripadnik neoklasike i sljedbenik velikih uzora kao što su Béjart, Kylián, van Manen, s kojima se Zagreb malo ili uopće nije susretao. To znači da se koristi klasičnim rječnikom i špicom, ali u nekom pomaku — vezanom uz dinamiku i kvalitete suvremenoga poimanja plesa i tijela.

Zanellina večer započeta je koreografijom Soba na glazbu Kevina Volansa, praizvedenom 1994. u Beču. Šestero plesača (Milka Hribar-Bartolović, Jaš Otrin, Edina Pličanić, George Stanciu, Mihaela Devald i Tomaž Rode) ulaze svaki kroz svoja vrata i nalaze se u jednoj zajedničkoj sobi. Ujednačeni kostim (u žena i kosa) kao i soba odaju visoki građanski status, uglađenost, zakočenost, suvremena bića klonirana konvencijom. No na zidovima sobe (scenograf i kostimograf Jordi Roig) očita je crna sjena, asimetrična mrlja koja se nepravilno raširila kao jedina naznaka i anticipacija nereda. Kvaliteta i sekvence pokreta vrlo su ujednačene, uredne i repetiraju se u individualnom pokretu kao i pas de deuxi koji se brzo, energično, ali vrlo hladno, naizmjenično ili usporedno događaju. I bez obzira na savršeno funkcioniranje plesača, zanimljive sekvence, duge linije koje se brzo lome, međusobnu manipulaciju i podršku, koreografija postaje pomalo dosadna i zamorna, sve do trenutka kada i jedan od njih puca i — izlazi iz reda i poretka. Solo pobunjenoga Stanciua pravi je plesački dragulj. Od napetosti unutarnjih i mišićnih treptaja, koji traže izlaz iz tog buntovnog tijela, do nijansiranja grča, udara, popuštanja, utezanja...

Usput, sve što sam napisala o Sobi suprotno je od onoga što je, prema programskoj knjižici autor htio reći, a što ni uz najbolju volju nisam mogla otkriti u predstavi. No, kako je prošlo deset godina od praizvedbe tijekom kojih je autor rastao u rastakanju klasike i vlastitih kompromisa na bečkom baletnom dvoru, možda je i zagrebačka inačica Sobe i nesvjesno poprimila nešto od njegova obračuna s vlastitim urednim stvaralačkim razdobljem?

Nezaštićeni na pozornici svijeta

Nakon Sobe uslijedila su dva dueta. Koncertantni duo Stravinskog (praizveden 1991. u Stuttgartu) razgovor je dva instrumenta, klavira i violine (koji po Stravinskom nikako ne idu zajedno), pretočen u pokret dvoje plesača. Edina Pličanić i (domaći) gost iz Beča Tomislav Petranović odigrali su lijepu, čistu igru dvoje mladih koji se privlače, ali i odbijaju. Ta igra nema težine već nosi pastoralnu vedrinu traženja i nadigravanja. U zelenim kostimićima na plavoj pozadini pomalo su nalikovali Zvončici i Petru Panu, zaigranim u svojim pričama koje se mjestimično podudaraju.

Adagietto (četvrti stavak Mahlerove Simfonije br. 5) za mene osobno bio je vrhunac Zanelline večeri. Dvoje ljudi na pozornici svijeta. Čist, prazan prostor uokviren mrakom koji probijaju redovi reflektora. Na blijedom hladnom svjetlu i velikoj sceni oni su mali, topli, nezaštićeni, izgubljeni. Ona, u iznimno poetičnoj interpretaciji Bojane Nenadović, nestvarno nježna i krhka, nemoćna poput marionete, lomna poput prekrasne porculanske lutkice pušta se njegovu vodstvu (pouzdan i siguran Jaš Otrin) i tek je njegova pažljiva, usredotočena pratnja / podrška pokreće i drži uspravnom. Završetak u laganu zagrljaju valcera podcrtao je tu dojmljivu, izvrsnu minijaturu, i snagom me podsjetio na doživljaj Béjartove Simfonije za osamljena čovjeka.

Završna koreografija Prazno mjesto (Jon Hassell, Brian Eno, Laurie Anderson) nešto je drukčiji Zanella. Time ne mislim na razinu koncepta i komunikativnosti, nego na uvođenje etnoelemenata pokreta, istočnjačke mekoće, rada zdjelice, te govora ruku (prema rječniku gluhonijemih). Prazno mjesto nadahnuto je pustinjom, prazninom koju treba ispuniti, a Zanella je postavlja kao ritual, zajedničko tkanje, plesni ornament, stalno pulsiranje i kretanje grupe unutar kojega nakratko iskaču dueti i sola. Vrlo je lijep solo, kao neko čudno, egzotično čaranje (zazivanje vode koja će oživiti pustinju?) Milke Hribar-Bartolović, a cijela se postava (parovi: Nenadović i Otrin, Sporiš-Palada i Stanciu, Mirošević i Copony, Ferrari i Glaz, Nikpalj i Muscalu) meko i precizno, ujednačeno i izražajno giba i kreće. Izvodeći svoj obred oni su i pijesak i voda, zmija i palma, misao i želja.

Koreografska večer Renata Zanelle program je i prilika koju ne bi trebalo propustiti.

Maja Đurinović