Svijet bez putovnice

Svijet bez putovnice

Film je savršen medij za dvije stvari: krupne planove ljudskih lica i široke kadrove krajolika. A ono između važno je postaviti kako treba da bi priča bila uvjerljiva. Mislim da je to vrlo uzbudljivo gledati na velikom platnu — nečije osjećaje, nečiju intimu na nekoj epskoj, impresivnoj pozadini.

Takvih je filmova danas sve manje jer se medij mijenja

Nakon deset godina uspješna pisanja za kazalište i televiziju — između ostalog napisao je i pilot epizodu popularne i nagrađivane serije Inspektor Morse, poznate i našoj publici — Anthony Minghella na velikom je platnu debitirao 1991. filmom Truly, Madly, Deeply, nadnaravnom ljubavnom pričom o duhovima. Dvije godine poslije realizirao je drugi film Mr. Wonderful, s Mattom Dillonom i Mary Louise Parker u naslovnim ulogama, da bi veliko redateljsko ime postao nakon silna uspjeha Engleskog pacijenta koji je nagrađen sa čak devet Oscara. Slijedio je njegov najbolji film Talentirani gospodin Ripley, kojim je učvrstio glas cijenjena holivudskog redatelja koji proslavljene romane ekranizira u raskošne filmske inačice. Nikoga stoga nije iznenadilo što je i njegov sljedeći projekt Studengora (Cold Mountain) nastao prema popularnom književnom predlošku, niti činjenica da je bez problema nakon prethodnih uspjeha okupio holivudsku glumačku kremu koju čine Nicole Kidman, Jude Law i Renée Zellweger, koja je za svoju sočnu interpretaciju seoske djevojke Ruby osvojila ovogodišnjeg Oscara za žensku epizodu. Čak se i u epizodnim ulogama redom pojavljuju velika imena: Donald Sutherland, Natalie Portman, Philip Seymour Hoffman, Giovanni Ribisi itd.

Minghellin solidan, zanatski odlično realiziran i uvjerljivo odglumljen ep o vojnom dezerteru Konfederacije Inmanu (Jude Law), koji se potkraj američkoga građanskog rata vraća ljubljenoj Adi (Nicole Kidman) u planinsko mjesto iz naslova već se mjesec dana prikazuje u domaćim kinima, i o njemu se više manje sve zna. Ekranizacija bestselera Charlesa Fraziera — prevedena i u nas kao Studengora — podigla je dosta prašine u krugovima američkih filmskih radnika, jer je film sniman izvan Amerike, o čemu smo između ostalog porazgovarali s redateljem na nedavno završenu Berlinskom filmskom festivalu, gdje je Studengora doživjela europsku premijeru. Anthony Minghella pokazao se kao vrlo zahvalan sugovornik, vrlo otvoreno iznoseći osobno razočaranje razvojem događaja oko njegova filma.

Kakva sjećanja nosite iz Rumunjske, gdje ste snimali Studengoru? Pretpostavljam da ste tu zemlju jako dobro upoznali.

— Zanimljivo da me to pitate. Nedavno me moj prijatelj koji je urednik u magazinu za putovanja i turizam upitao bi li za njih napisao reportažu o Rumunjskoj, a ja sam mu odgovorio: »Rado, ali nikada nisam bio u Rumunjskoj!« I to je gotovo istina, jer se osjećam kao da tamo uopće nisam ni bio. To je jedna od ne baš lijepih strana ovoga posla. Vi ste doslovno u Tunisu, Italiji, Rumunjskoj kad snimate film, ali u stvarnosti vi ste u svojoj glavi, duboko zakopani u svom poslu pa sve ostalo uopće ne zapažate. Snimajući u Rumunjskoj nisam imao ni jedan jedini slobodan dan, nisam razgledavao zemlju, nije bilo turističkih užitaka. Sve sam vrijeme provodio na setu ili u svojoj sobi pisao i crtao ili pak spavao. Samo sam jednom otišao do grada koji se zove Brašov kako bih kupio zimsko rublje. I doslovno sam izašao iza auta, ušao u dućan, obavio kupnju, sjeo u auto i vratio se na set! To je tužno, ali je tako. Mislim da su glumci imali nešto vremena za turistički obilazak, ali ja nisam vidio ništa.

Kako se uopće dogodilo da je snimanje tako ambiciozna i skupa projekta s holivudskom glumačkom kremom završilo u Rumunjskoj?

— Gotovo smo pet mjeseci tražili idealnu lokaciju za snimanje filma, imali smo nacrtane sve lokacije i setove, a onda je došao budžet s kojim nismo mogli ostvariti svoj projekt. Bilo je jednostavno preskupo. Onda smo se vratili osnovama i počeli tražiti po svijetu lokaciju koja bi nam odgovarala. Fotografi su obilazili planinske lance po svijetu i slali mi fotografije e-mailom. Na kraju smo se odlučili za Transilvaniju jer je bila najbliža onomu što smo tražili. Kad smo došli u Rumunjsku, nisam baš bio najsretniji jer je to bio surogat za ono što smo u početku tražili, no onda se dogodilo nešto nevjerojatno: shvatio sam da je ta lokacija savršena jer je taj dio Rumunjske potpuno nerazvijen, gotovo predindustrijsko doba, što je za povijesni film bilo idealno.

Zašto se digla tolika galama zbog toga što ste film snimali u Rumunjskoj, a ne u Sjevernoj Karolini, kao što je bilo planirano?

— Ti su napadi za mene bili veliko razočaranje. Iz nekog razloga Studengora je podigla buru nezadovoljstva među filmskim radnicima u Americi na način na koji druge produkcije to nisu. Nikoga nije smetalo što je Gospodar prstenova u cijelosti sniman na Novom Zelandu i što se mnogi holivudski filmovi snimaju u Maroku, Meksiku... No kad smo mi odlučili snimiti naš film u Rumunjskoj, to se interpretiralo na način da mi uzimamo novac od Amerikanaca i plaćamo strance za isti posao.

Ali vi ste bili primorani snimati svoj film izvan Amerike jer vam budžet nije ostavljao drugu opciju.

— Ja to znam, ali njima to nije bilo važno. Odjednom je postalo važno i to što Britanac režira film o američkom građanskom ratu, a ne Amerikanac. Znate, kad gledate iz perspektive Santa Monike i Hollywooda, onda su London i Bukurešt ista stvar. Iako je moj odlazak u Rumunjsku za mene bilo gotovo kao da sam otišao na Mars jer o tom dijelu svijetu nisam znao ništa, za Amerikance je to izgledalo kao da snimam film u svom dvorištu. Mi smo u Americi na produkciju Studengore potrošili gotovo dvadeset milijuna dolara zaposlivši američke filmske radnike i radnike svih profila, no to nitko nije naglasio, iako se zna da nije čitav budžet potrošen u Rumunjskoj. Za mene je to bilo vrlo tužno iskustvo, ali je akcija s njihove strane bila vrlo uspjela jer su mediji tomu dali mnogo pozornosti. Pisalo se i govorilo o tome poprilično pa je njihov protest čini mi se dao vrlo dobre rezultate. Mislim da su postigli cilj.

Očekujete li zbog toga probleme u budućnosti što se vašega rada u Americi i Hollywoodu tiče? Mislite li da će biti nekih negativnih posljedica za vašu karijeru?

— Ne znam. Nije nemoguće. Još pokušavam shvatiti zbog čega je do toga uopće došlo. Vrlo sam tužan i razočaran zbog svega. Jedna od najljepših strana ovoga posla, jedna od najljepših prednosti toga je što filmski redatelj jest stanovnik svijeta i što od vas nitko ne traži putovnicu. Nitko vas ne maltretira ili vam zabranjuje ulazak u zemlju kad trebate snimati film. Na svim mojim filmovima radili su ljudi sa svih strana svijeta i samo nam je jedan jezik bio zajednički: jezik filma. Hollywood je oduvijek bio otvoren strancima, što sam i sâm iskusio na vlastitoj koži. No odjednom je s političkim događajima u svijetu nacionalnost postala vrlo važna baš kao i činjenica jeste li Amerikanac. Danas je teže nego ikada ući u Ameriku.

Čak i ako ste Britanac?

— O da. Nedavno sam bio u Americi i u zračnoj luci u Los Angelesu doživio sam nešto što me iznenadilo. Službenik me prepoznao i čestitao mi na filmu rekavši da mu se jako svidio i da je veliki poznavatelj američkoga građanskog rata. Odmah nakon toga strogo me upitao što je razlog moga posjeta Americi? Odgovorio sam da sam došao kako bih preuzeo neku nagradu koju sam dobio. Potom me upitao koliko se namjeravam zadržati? Rekoh, nekoliko dana. Onda je nastavio pitavši me namjeravam li raditi u Americi? Ne, odgovorih. Onda mi je vratio putovnicu i poželio ugodan ostanak. Bio je vrlo ozbiljan baš kao i njegova pitanja. Bilo je to vrlo nadrealno iskustvo za mene. Baš kao i pitanja koja su mi postavljali američki novinari kada bi rekli da je Nicole Kidman Australka, a Jude Law Britanac! Da, pa što!? Oni su glumci koji se pretvaraju da su netko i nešto drugo. Oni nikada nisu ono što su u zbilji pa što onda ima veze što su po nacionalnosti? Osim toga mnogo je jednostavnije pretvarati se i glumiti nekoga tko je nešto sasvim drugo od onoga što si u zbiljskom životu.

Kako reagirate na negativne kritike kojih je bilo i u slučaju Studengore? Mislite li da su neke američke nepovoljne kritike rezultat kampanje koja se vodila protiv vas i čitave produkcije filma?

— Ne mislim da su oni koji nemaju dobro mišljenje o filmu bili pod utjecajem bilo koga kada su donosili svoj sud. Mislim da je filmska kritika uglavnom autonomna i da je njihov sud iskren, ne ulazeći u stručnost onoga tko piše tu kritiku. Kad se bavite poslom kojim se ja bavim morate biti svjesni da ne postoji način da se svidite svima. Ne postoji film koji će se svima dopasti, i to je sasvim normalno, jer je to nemoguće. Sjećam se, prije otprilike četiri godine, netko mi je poslao neki magazin u kojem su filmski kritičari birali deset najboljih i deset najgorih filmova. I dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Na listi jednog od anketiranih kritičara na drugom mjestu najboljih filmova svih vremena bio je moj film Truly, Madly, Deeply. A onda sam okrenuo sljedeću stranicu i vidio da je listi jednog od njegovih kolega Truly, Madly, Deeply bio na četvrtom mjestu najgorih filmova svih vremena. Dakle, u razmaku od jedne stranice moj je film bio jedan od najboljih i jedan od najgorih svih vremena! Što to govori? Netko će voljeti ono što radite, a netko neće i nema baš nikakva smisla razbijati glavu oko toga. Iskreno, za mene je bio šok vidjeti da je jedan skroman, mali film kao što je Truly, Madly, Deeply uopće mogao doći na listu najboljih ili najgorih filmova svih vremena! Mislim da je za filmaša važno da radi filmove koji se njemu sviđaju, koji su mu važni i koje bi i sam volio gledati u kinu i nadati se da će se ti isti filmovi svidjeti i publici.

Kad spominjete filmove koji se vama dopadaju i koji su vama važni, čini mi se da imate sklonost emotivnim dramama i romantičnim pričama s tragičnim elementima koje se zbivaju na nekoj grandioznoj epskoj pozornici kao što je rat na primjer.

— Film je savršen medij za dvije stvari: krupne planove ljudskih lica i široke kadrove krajolika. A ono između važno je postaviti kako treba da bi priča bila uvjerljiva. I tu ste u pravu: ja uistinu volim takve filmove. Filmove u kojima se sudara intimno i opće. Mislim da je to vrlo uzbudljivo gledati na velikom platnu — nečije osjećaje, nečiju intimu na nekoj epskoj, impresivnoj pozadini. Takvih je filmova danas sve manje jer se medij mijenja. Danas se snima jako mnogo filmova koji se rade za mali ekran, za video, DVD i televizijsko tržište. To je rezultat kaosa moderne tehnologije putem koje gotovo svatko može snimiti film. Kad je film bio izmišljen, nitko ga nije mogao gledati kod kuće, a danas svi to mogu. U budućnosti će biti još ekstremnije. Digitalna revolucija mijenja ne samo način snimanja i proizvodnje filma, nego i način konzumacije. Danas je sve manje potrebno izaći iz studija i otići na stvarnu lokaciju da bi se snimio film kad je gotovo sve moguće stvoriti s pomoću računala. Isto tako, na drugoj strani DVD, televizija i internet sve se više povezuju i u budućnosti ćemo u svojoj sobi na malom ekranu moći pogledati bilo koji film koji je ikada snimljen kad god to poželimo.

Plaši li vas takva budućnost?

— Ne bih rekao da me plaši, ali volio bih vidjeti više staromodnih filmova. Znate, možete imati najsuvremeniju digitalnu opremu na svijetu, ali nikakvi efekti neće poboljšati vaš film, vašu priču i interpretacije vaših glumaca ako sve to skupa nije dobro, zanimljivo, emotivno i uvjerljivo. Ne mislim reći da se dobar film može napraviti samo na tradicionalan način, ali ne smijemo smetnuti s uma da su od tehnologije uvijek važniji ljudi, osjećaji, talent. Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Sundanceu najboljim snimateljskim radom proglašan je rad jedne žene koja se koristila digitalnom videokamerom tek nešto većom od ovoga vašeg minidiska kojim snimate naš razgovor. Nije dakle važna tehnologija, nego darovitost i rezultat.

Bilo je zanimljivo vidjeti Jacka Whitea, lidera vrlo popularnog benda The White Stripes u ulozi Georgia? Zašto ste se odlučili angažirati baš njega?

— Bila je to moja odluka. Uvijek je teško odgovoriti na ovakva pitanja. Jednostavno sam imao osjećaj da je on najbolji izbor za tu ulogu. Lik koji tumači u filmu mnogo pjeva, a kako je Jack glazbenik, bila je to dobra kombinacija. U toj sam ulozi zamišljao mladog Boba Dylana pa mi se Jack White učinio dobrom zamjenom. Da su Dylanu dvadeset i dvije godine, sigurno bih njega angažirao. Trebao mi je netko tko ima aureolu enigmatičnosti, a Jack nedvojbeno ima nešto posebno u svojoj fizičkoj pojavi. Taj lik gotovo da nema dijaloga no njegov je utjecaj na zbivanja u filmu velik.

Što je sljedeće u planu? Imate li već novi projekt u rasporedu?

— Ne znam koji ću sljedeći film režirati, nemam još ništa dogovoreno. S druge strane aktivan sam u svojoj produkcijskoj kompaniji, u kojoj mi je partner Sidney Pollack. On upravo počinje režirati film u New Yorku koji ćemo producirati. Film nosi naslov The Interpreter, a glavne uloge tumače Nicole Kidman i Sean Penn. Isto tako producirat ćemo jednu fantastičnu televizijsku seriju, The Number One Lady’s Detective Agency. Serija se odigrava u Bocvani i govori o vrlo zabavnom afričkom detektivu!

Razgovarao Stjepan Hundić