Sve po 29,00 kn

U utorak 9. ožujka oni najs(p)retniji kupili su primjerak »Jutarnjeg lista« i dobili besplatno knjigu Umberta Eca Ime ruže. Tim naslovom pokrenuta je Biblioteka Jutarnjeg lista u kojoj će biti objavljeno ukupno trideset djela svjetske i hrvatske književnosti protekloga stoljeća, a svaka slijedeća knjiga moći će se utorkom naći na prodajnim mjestima po cijeni od 35 kuna (29 kuna knjiga i šest kuna novine).

»Večernji list« svoju je biblioteku započeo u ponedjeljak 15. ožujka također besplatnom knjigom Veljka Barbierija Epitaf carskoga gurmana. Večernjakovu biblioteku čini dvadeset hrvatskih romana koji će se po cijeni od 30 kuna (24 kune knjiga i 6 kuna novine) naći na kioscima diljem Hrvatske svaki ponedjeljak.

Pokretanje biblioteka »Jutarnjega lista« i »Večernjega lista« događaj je o kojem se u protekla dva tjedna najviše pisalo. Knjiga se kao tema probila na naslovnice novina. Uzburkane emocije pomalo su se smirile, a uredništvo »Vijenca«, držeći da o potezu dnevnih novina ipak nije sve rečeno, odlučilo je provesti anketu među ljudima koji žive od knjige i za knjigu s dvama pitanjima:

1. Što mislite o pokretanju biblioteka »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista«?

2. Koje je značenje toga poteza za hrvatsko nakladništvo i kulturu u Hrvatskoj?

Dobiveni odgovori pružaju različite poglede i postavljaju mnoga nova pitanja koja će vjerojatno biti temelj za tekstove i analize u slijedećim brojevima »Vijenca«.

Tonko Maroević

povjesničar umjetnosti, potpredsjednik Matice Hrvatske

Krijesovi od slame

Ne mogu biti protiv popularizacije književnosti, ne poričem da će se inicijativom »Jutarnjeg« i »Večernjeg« mnoge knjige prvi put naći u inače nesklonim im, ili uglavnom nepoznatim im, okružjima. Nadam se da će barem ponetko (od mlađih, od djece nesvjesne opasnosti, neotporne na nove izazove) zaraziti čitanjem ozbiljnijega i zahtjevnijega štiva. O izborima bi se dalo raspravljati u pojedinostima, no ne može se zanijekati kako je razina ponude dobra, kako je pretežno riječ o iznimno vrijednoj literaturi.

Pa ipak, bojim se da će negativne posljedice biti veće od pozitivnih. Novinski magnati su oholo i jednokratno poskorupili najslavnije i najintrigantnije naslove, pokupili su vrhnje već postojeće ponude na domaćem tržištu, a da u nj nisu ništa uložili. Dapače, iskoristili su i već postojeće prijevode, uzeli minuli rad koji im nije pripadao (inače pisci iz ranijih razdoblja za koje se više ne plaćaju honorari također pomažu suvremeno stvaralaštvo jer se dio novca koji bi pripao njihovim honorarima ulaže u poticanje novih autora), riječju, došli na gotovo. Sad kad je fait accompli, ne vrijedi mnogo žaliti, ali strah me da će propagandna kampanja proći, a da se na njoj baš nitko neće ogrijati, nego će svjetlost i sjaj trenutne slave odabranih pisaca i knjiga splasnuti u pepeo, ugasiti se kao krijesovi od slame.

Branko Jazbec

predsjednik uprave Znanja

Ekstraprofit

Znanje kao jedan od vodećih hrvatskih nakladnika ove akcije u načelu pozdravlja. One imaju nekoliko pozitivnih i nekoliko negativnih strana.

Ono što smatramo pozitivnim:

1. Naslovi koji će izaći u bibliotekama »Jutarnjeg« i »Večernjeg lista«, a možemo očekivati da će se i još neki od dnevnih listova uključiti u akciju, postat će dostupni i siromašnijim slojevima društva zbog niske cijene.

2. Doći će do ukupnog trenda pada cijena knjiga u Hrvatskoj.

3. Nakon nekoliko mjeseci trajanja akcije doći će do smirivanja tržišta i očekujemo povećanja ukupne razine prodaje knjiga, što su pokazala iskustva u susjednim nam zemljama.

4. Kao još nešto pozitivno uočili smo da su i autorska prava dogovorena na razini prava u svijetu, oko 5 posto za velike naklade.

Ono što smatramo negativnim:

1. Nažalost, hrvatsko gospodarstvo potpuno je zaobiđeno ovim projektom pa tako akcija Kupujmo hrvatsko koja se godinama pokušava razvijati ostaje na deklarativnoj razini. U akciji nije sudjelovala ni jedna hrvatska tiskara ni proizvođač papira. Netočni su navodi odgovornih ljudi u Hrvatskoj da Hrvatska nema kapaciteta za takve projekte.

2. Kao tvrtka koja jako mnogo polaže na dizajn i ima vrhunski opremljene knjige, dizajn i opremu knjige »Jutarnjeg lista«, u najblažem smislu riječi, ocjenjujemo banalnim. Knjižni blok tiskan je na lošem papiru, ovitak knjige izrađen je od najjeftinijeg papira, neplastificiran i iznimno loše dizajniran. Smatramo da su ovakva djela iz klasične književnosti trebala biti mnogo više kvalitete jer je smisao tih biblioteka da budu trajne u hrvatskoj obitelji.

3. Identične knjige istog opsega, naziva i izgleda prodavale su se u Crnoj Gori po maloprodajnoj cijeni od 3 eura, a kod nas po 4 eura.

U Crnoj Gori prodavalo se oko 30 000 knjiga, a procjena je da će se u Hrvatskoj prodavati 70 000-80 000 knjiga pa cijena nije rezultat racionalnijih troškova nego mogućnosti da se u Hrvatskoj može skuplje prodati. Budući da je Znanje sudjelovalo u pripremi projekta za »Večernji list« odgovorno tvrdimo da je cijena jedne knjige na tu količinu 1 euro, uključujući sve troškove. Organizator projekta ostvaruje ekstraprofit od 23 milijuna kuna u odnosu na akciju u Crnoj Gori. Nameće se zaključak da namjera organizatora nije plemenita u smislu približavanja knjige hrvatskom čitatelju nego čisti financijski interes.

I, za kraj, prema našim informacijama u Americi i Francuskoj ovakva prodaja nije dopuštena, što navodi na zaključak da su moguća i druga rješenja. Sve negativnosti u nakladništvu posljedica su toga što Hrvatska od osamostaljenja, 1991. godine, još nema Zakon o nakladništvu pa vrijedi stari iz 1977. godine. Ukazujemo na propust mjerodavnoga Ministarstva i odgovornih koji tijekom svih ovih godina nisu našli potrebnim Saboru predložiti Zakon o nakladništvu pa smiješno zvuče i pozivi u pomoć Zajednice nakladnika koje ovih dana slušamo.

Pavao Pavličić

sveučilišni profesor i književnik

Knjige na lomači

Meni se čini da je to zanimljiv društveni eksperiment, i ujedno test vitalnosti mladoga hrvatskog kapitalizma. Jer, dobro je poznato da smo mi i po čitanju novina i po čitanju knjiga na samu dnu europske ljestvice. I, sad je netko došao na smionu zamisao da bi dva klimavca mogla pridržati jedan drugoga, da bi novine i knjige mogle jedne drugima pomoći, da bi, ukratko, minus i minus moglo dati plus.

Moguća su tu dva ishoda. Prvo, da dodavanje knjiga kao privage uz novine poveća prodaju novina, zato što čitatelji u tome vide priliku da se za male novce domognu knjige. Drugo, moguće je da i to malo novca koje treba dati za knjigu bude našim čitateljima previše, pa da se možda čak i prodaja novina u te dane smanji.

A ako je tako, onda će taj društveni eksperiment pokazati neke važne stvari.

Ako pothvat uspije — ako se prodaja novina doista poveća zbog knjiga — to će značiti da naši ljudi zapravo silno žele čitati, ali da to ne čine zato što nemaju novca za knjigu. Ako stvar propadne — ako novine zbog knjiga izgube novac — to znači da naši ljudi ne čitaju zato što neće, i da ih na kupnju knjiga više ništa ne može natjerati.

A po tome ćemo onda znati i kako treba da se odnosimo prema onima koji su se ove novosti najviše prepali, to jest prema nakladnicima i knjižarima. Ako eksperiment uspije, moći ćemo im kazati neka šute i pokriju se ušima: naš svijet želi čitati, a ako oni ne nalaze načina da mu knjigu uvale, znači da su nesposobni. Ako pak eksperiment propadne, to će značiti da izdavačima nema pomoći; tada ćemo ih samo pogladiti po glavi i reći im nekoliko utješnih riječi.

I još mi se nešto u cijeloj toj stvari sviđa: oni primjerci knjiga koji se ne prodaju u toku onoga jednog dana koliko traju novine, bit će povučeni i komisijski spaljeni. Tako knjige opet jednom dospijevaju na lomaču. Ali ne zbog svoga sadržaja, kao prije, nego zbog toga što nisu uspjele kao roba. Ako budemo pametni, moći ćemo i iz toga nešto naučiti.

Dubravka Vrgoč

urednica kulture u »Vjesniku«

Šampon, recepti i knjiga

Fenomen s kojim smo se ovih dana suočili na kioscima, čini mi se, nemoguće je promatrati jednostrano. Umjesto knjižara, kiosci s novinama postali su mjestom gdje je 150 000 čitatelja nestrpljivo čekalo u redu da bi, uz novine, besplatno dobili i zahtjevno literarno štivo — kultni roman Umberta Eca Ime ruže, koji je iznenada tom akcijom priskrbio atribute populističkog djela.

No, svaka popularizacija knjige u zemlji u kojoj gotovo 40 posto njezinih stanovnika starijih od 15 godina ima osnovnu školu, kao gornju razinu obrazovanja, dok 15,7 posto nije završilo osnovnu školu, svakako je dobro došla. Kao što je pohvalno da knjiga može biti zanimljiv dodatak novina koje su do sada svojim čitateljima besplatno dijelile šampone, higijenske uloške, kozmetičke preparate, recepte ili brošure turističkih putovanja. Tom i sličnim akcijama »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista« mnogi koji do sada nisu čuli za Umberta Eca, Saula Belowa, Thomasa Manna, Güntera Grassa, Miroslava Krležu, Slobodana Novaka, Nedjeljka Fabrija, Antuna Šoljana i druge što su najavljeni bit će u prilici susresti se s literaturom kojoj se ipak u nas pripisivala određena ekskluzivnost. Sada bi se ta slika, sudeći po broju naklade knjiga s kioska, nužno morala izmijeniti. Kao što ni slika hrvatskoga knjižarstva i izdavaštva nedvojbeno nakon 9. i 15. ožujka više neće biti ista. Jer, po globalizacijskim načelima, koji su u ovom slučaju dotaknuli i knjigu, tržište je poprimilo drukčije izglede. Hrvatski nakladnici sada moraju preispitati svoje mjesto u nesigurnom tržišnom rasporedu te se odrediti prema konkurenciji, koja je mnogo povoljnija za čitatelje. Ostaju pri tome i mnoga pitanja na koja će se tek nakon određenog vremena moći odgovoriti. Poput onoga, koliko će čekača ispred kiosaka doista pročitati Ecov roman ili djela ostalih svjetskih i domaćih klasika te koliko će to književno ludilo, što ovih dana potresa Hrvatsku, realno ostaviti traga na čitalačku publiku i sveukupnu hrvatsku kulturu.

Uzeir Husković

direktor Hena Com

Igra brojki

1. Pokretanje biblioteka »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista« posve sigurno zanimljiv je i tržišno opravdan projekt tiskanja i izdavanja knjiga. Riječ je o čistoj matematici: veliki broj tiskanih primjeraka, naime, omogućava tako nisku cijenu knjige, kao i bilo kojega proizvoda uopće. No, ne bismo trebali biti impresionirani tim brojkama, jer brojevi vrlo često nisu pokazatelj trajnih vrijednosti i učinaka nekog projekta. A trajnost i stabilnost nekoga projekta katkad je važnija od fenomena brzog i vrhunskog rezultata. Ma koliko bila važna dobit tih novinskih kuća, mišljenja sam da je projekt kratka daha. Naime, kupci i cjelokupna hrvatska javnost vrlo će se skoro razočarati jer je on, po mom sudu, neodrživ. Mnogi od njih, što je najgore, ostat će u uvjerenju da hrvatski nakladnici mogu ponuditi tako nisku proizvodnu cijenu knjige.

2. Znamo da je nakladništvo za kulturu neke zemlje vrlo važno i da je od posebne skrbi same države, pogotovu onih zemalja kao što je Hrvatska, koje su u tranziciji i žele se priključiti velikim kulturama Zapada. Kulturni proizvod zemlje važan je proizvod i mora se trajno i kvalitetno njegovati kako bi postigao visoku razinu umjetničkog i drugog stvaralaštva. Hrvatsko nakladništvo, od stvaranja samostalne države, uz pomoć države odnosno Ministarstva kulture sustavno je izgrađivalo položaj knjige u društvu na kvalitetan i uspješan način. Počeci su bili iznimno teški, katkad i razočaravajući, ali oni nakladnici koji su voljeli knjigu bili su uporni i marljivi. Upravo ti danas čine hrvatsko nakladništvo kojim se možemo ponositi. Ovih dana iz medija čujemo i čitamo vrlo poražavajuće komentare na račun hrvatskih nakladnika i nakladništva, što je nedopustivo, ali i netočno! Ako ostavimo većinu tih neosnovanih mišljenja po strani, jedno je sigurno: posljedice ovakva privremenog izdavačkog projekta bit će nesagledive. Ne znam hoće li, kada projekt završi i kad nas novinski izdavači napuste, biti mogućnosti, želje i volje za novim početkom. Ili možda stupaju na scenu Novi nakladnici, koji raspolažu velikim kapitalom, a koji će istinski uložiti u nakladništvo i izdavanje knjiga?! Ako je to tako, onda, kolege nakladnici, predlažem da se povučemo jer mi ne možemo i ne znamo bolje. Ustupimo mjesto zdravom tržištu i kapitalu koji nismo sposobni sami stvoriti i reproducirati! Sretno svima u Novom hrvatskom izdavaštvu!

Ivo Caput

direktor Celebera

Naglo poboljšanje?

1. Pozdravljam akcije »Jutarnjeg« i »Večernjeg« u nadi da će one pridonijeti približavanju knjige čitateljima; odnosno navici čitanja. Slažem se i s tim da objavljuju isključivo klasike koji su u nas do sada ionako doživjeli nebrojena izdanja; dakako, pod istim uvjetima kao i ostali nakladnici / izdavači (otkup prava i sl.)

2. Značenja tih akcija mogu biti samo pozitivna (zbog već spomenutih razloga), ali i zbog cijena knjiga, koje u budućnosti mogu biti samo niže te samim tim i dostupnije prosječnom čitatelju. Ako se to dogodi, situacija u Hrvatskoj kulturi općenito mogla bi se naglo poboljšati. Dakako, to podrazumijeva i pročišćavanje tzv. nakladnika-prekupaca i sl. s naše kulturne scene.

Što se pak tiče Celebera, mi smo mala nakladnička kuća koja u svoje tri biblioteke objavljuje usko profilirane naslove. Zbog toga se ne osjećamo nimalo pogođenima ovim akcijama.

Štoviše, dolazak knjige na naslovnice tjednih i dnevnih listova zasigurno pogoduje svim nakladnicima koji imaju svoj program, ideju i sl. Možda je sada trenutak da iskoriste tolike priče oko knjige i prezentiraju na tržištu sebe i svoje naslove?

Dragutin Dumančić

Ceres

Bagatela

Pothvati zagrebačkih dnevnih novina »Večernjeg lista« i »Jutarnjeg lista« stvarno pripadaju u područje fantastike. Nitko od nas ne bi u ovakvu priču povjerovao kao realnu prije pet-šest godina. Priča se evo dogodila ovdje i nama — u samom Zagrebu, nakon uspjeha slične akcije ostvarene u nekoliko drugih europskih zemalja.

Koje se realne posljedice toga čina mogu očekivati u Hrvatskoj na polju izdavaštva i knjižarstva? To je teško sada pretpostaviti sa sigurnošću. No, posve je izvjesno da posljedice toga čina, ni pozitivne, ni negativne, neće imati presudniji utjecaj, ali samo u onom slučaju ako se ova akcija ne nastavi u budućnosti, u nekoj trajnijoj varijanti, a u to je malo teže povjerovati.

Bilo bi, zapravo, idealno kada bi na ovakav način Hrvatska dobila znatan broj kapitalnih književnih djela koja bi mogao nabaviti svaki radoznali čitatelj, bez obzira na posljedice po izdavačke kuće i knjižare.

Problem je, zapravo, u tome što ovakve akcije mogu trajati samo ograničeno vrijeme i u tom vremenu mogu znatno uzdrmati pa i uništiti sadašnje tek probuđeno i dinamičnom izdavaštvu u Hrvatskoj.

Negativne posljedice toga bit će još vidljivije u knjižarskoj mreži, pogotovo ako se ta akcija protegne na razdoblje od godine ili dvije. Sadašnje knjižare jedva preživljavaju, dakako osim onih koje prodaju isključivo strane knjige. Slabljenjem knjižarske mreže s novim elementom prodaje knjiga po kioscima s bagatelnim cijenama posve bi iscrpilo snagu knjižara i one bi se ponovno pretvorile u trgovine mješovitom robom ili bi se zatvorile.

U Francuskoj se dogodio sličan slučaj prije desetak godina. Kada su veliki marketinški lanci uvrstili prodaju knjiga na svoje police osjetno je opala prodaja knjiga u tradicionalnoj knjižarskoj mreži. Tada su se knjižari izborili da vlada nametne pristojbe u supermarketinškoj prodaji knjiga i taj novac usmjeri na pomoć klasičnim knjižarama, bez kojih knjiga ne bi našla put do pravih čitatelja.

Zanimljivo je promatrati koliko su različito reagirali ljudi u Hrvatskoj na pojavu te prodajne akcije dnevnih novina. Od oduševljenja bez granica do pokude i osude. Za svakoga pravog ljubitelja knjige, kao književnog djela, to je zasigurno čin radosti. Druga je stvar što do tih knjiga nisu mogli doći upravo oni čitatelji koji su knjigu željeli pročitati, a ne samo držati na polici. A to znači istodobno da ova prodajna akcija nije smišljena jedino u svrhu promocije čitanja knjiga, nego iz nekih drugih razloga, koje znaju samo novine koje su akciju pokrenule.

Na kraju želimo samo reći da blagonaklono gledamo na novi sustav izdavanja i prodaje knjiga velikih autora po niskim cijenama. U prvi mah naša je radost bila nepomućena i bila je mnogo veća, jer smo svi mi u uredništvu Ceresa uskliknuli: »Baš krasno, učinili su to drugi umjesto nas!« Mislili smo da je najvažnije da se vrijedna književna djela u nas izdaju i pojavljuju na tržištu, kao što se radujemo izlasku svakoga književnog djela, bez obzira tko ga je izdao. Obradovali smo se ovoj novoj blagodati koju nam šalju dva naša dnevna lista.

Mišo Nejašmić

Jesenski & Turk

Moć medija i kapitala

1. Pojava Biblioteka »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista« ostavile su ambivalentne stavove unutar naše kuće. S obzirom na sadržaj nisu izazvale paniku jer se programski ne preklapamo ni sa jednom od njih. Uz razumijevanje prema drugim izdavačima koji će pretrpjeli izravnu i neizravnu štetu smatramo da ni tu nema mjesta panici. Izbor naslova u bibliotekama toliko je dobar da ne vidim nakladnika koji ga sa zadovoljstvom ne bi potpisao. S druge strane moć medija koji podupiru ovaj projekt i kapitala koji stoji iza njega ostavlja mjesto strahu da je sve ostalo što se radi osim tih biblioteka irelevantno. Realno gledajući ti su projekti ponajprije marketinške naravi, a kulturni i prosvjetiteljski razlozi sretna su uzgredna posljedica. Samim tim ograničena su sadržajna i vremenskog dometa te će na kraju ostati više koristi nego štete po knjigu i struku koja se njome bavi.

2. Postoji niz momenata koje bi trebalo izdvojiti kao važne za kulturu i nakladništvo na ovim prostorima izdvojio bih ovo:

— podijeljena je knjiga tiskana u najvećoj početnoj nakladi na ovim prostorima, a da pritom nije riječ o političkom ili religijskom pamfletu;

— desila se knjiga (biblioteka) koja po zakonu ne može biti dostupna u knjižarama;

— reklamna kampanja za jednu knjigu (biblioteku) količinom prostora zauzela je više mjesta nego sve ostale knjige zajedno u protekloj godini;

— izazvala pozitivne reakcije ministra kulture koji smatra da će s 10 posto manje novca u proračunu proizvesti veće rezultate u hrvatskom nakladništvu, temeljeno vjerojatno na iskustvima uvođenja PDV-a od 22 posto na knjigu za njegova mandata;

— projekt novinskih kuća stvorio novu koheziju nakladnika prvi put nakon uvođenja PDV-a;

itd...

Roko Rončević

Naklada DiVič

Knjiga na naslovnici

Pretpostavljam da će pokretanje biblioteka »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista« potaknuti ljude da više čitaju i lijepo je kad se o knjizi više priča i kada se probije na naslovnice dnevnih novina.

S druge strane čini mi se da će taj potez, zbog razvijene distributerske mreže putem kioska i nerazvijene knjižarske mreže, ozbiljno ugroziti poslovanje posebice malih nakladnika. Budući da i svoju izdavačku kuću ubrajam u skupinu malih nakladnika, ozbiljno sam zabrinut za svoju poslovnu budućnost.

Adela Pavičić

urednica u Nakladi Ljevak

Huja će proći

1. Zanimljiv eksperiment za naše podneblje. Izbor naslova, nesporno vrijednih, ali mahom onih koje su objavili danas ugasli nakladnici te nejasni i šturi odgovori na upite o uvjetima ustupanja prava na prijevod za ovo izdanje, odustajanje od objavljivanja nekih naslova nakon suvišnih zašto, ne upućuje samo na altruističke pobude. Razgrabljenost Imena ruže prije je sociološki fenomen i odraz mentaliteta zgrabi ako je besplatno, ma što to bilo nego naglo probuđene gladi za knjigom.

To što si tepamo kako smo jako obrazovani i volimo čitati, ali si knjigu, eto, ne možemo priuštiti zbog opće bijede (a popijemo je u dva-tri popodneva) priča je o Snjeguljičinoj maćehi i ogledalcu, čija je prava strana duhoviti jingle Stojedinice: The reality was very different.

Više me veseli pokretanje Teme i najava književne revije kao prostora za drukčiji razgovor o knjizi i stvarnome, a ne virtualnome interesu za nju.

2. Nadam se, ali samo nadam, ozbiljnijem i odgovornijem govoru struke o knjizi: oštrenju profesionalnih standarda u redakcijskom dijelu posla i uređenju odnosa u distribuciji, području koje je pravi eldorado i pogodno tlo za ostvarivanje svakojakih interesa. Osim općih mjesta koja se spominju kad se govori o sigurno preskupoj knjizi (mali jezik, malo tržište, mala kupovna moć — sve nešto malo kao i niska razina svijesti o nužnosti promjene kuta gledanja na knjigu) uvijek se izostavlja jedan: visoki troškovi prodaje koji samo rastu i jedan su od važnijih razloga skupoće knjige. U strukturi prodajne cijene knjige veći su i od ukupnih proizvodnih troškova, te i autor i svi suradnici na knjizi, pa i nakladnik, dobivaju manje od trgovine, ako se udostoji i to platiti.

Jednom sam od gospođe Ane Maletić dobila crtež majmuna s tekstom otprilike ovoga smisla: kad me uhvati huja da radim, mirno sjednem u kut i čekam da huja prođe. Čini mi se da će inertni i nesložni nakladnici, koji bi životno morali biti zainteresirani za stvaranje standardiziranih pravila igre, postupiti kao taj majmun: mirno će sjesti u kut i čekati da ova elementarna nepogoda prođe.

Branka Primorac

urednica kulture u »Večernjem listu«

Logika profita

Pokretanje biblioteka »Večernjeg lista« i »Jutarnjeg lista« ocjenjujem vrlo pozitivno kako s pozicije urednice kulture u »Večernjem listu« tako i kao autorica šest knjiga. Za hrvatsku knjigu i hrvatsku kulturu to je vrlo važan projekt. Premda nisam marketinški stručnjak ni ekonomist, čini mi se da je u sadašnjem trenutku, kada se pripremamo za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, potrebno pripremiti i tržište za konkurenciju koja nas pritom očekuje. Izdavači nam prigovaraju da smo se na taj potez odlučili vođeni logikom profita, kao da to nije i njihova poslovna logika.

Držim da će pokretanje tih biblioteka pokrenuti zanimanje čitatelja i izdavalaštvo u Hrvatskoj te da će u konačnici i izdavači kao trenutno najveći protivnici projekta sigurno od njega imati koristi. Te biblioteke također će dovesti do promjene odnosa između izdavača i autora, koji su često potpisivali ugovore ne vodeći previše računa o njihovu sadržaju, sretni da će im knjiga biti objavljena.

Poznato je, Hrvati se teško slože oko bilo čega, no bilo bi dobro za početak da to učine zbog knjige i nacionalnih vrijednosti. Najbolje knjige naših klasika naime, baš ove koje će objaviti »Večernji list«, već godinama su bez ikakvih izgleda da se nešto promijeni ležale u skladištima izdavača koji su danas toliko protiv projekta knjiga i novina.

Vinko Brešić

sveučilišni profesor

Kila janjetine

Prije nego što je Ime ruže stiglo u moju trafiku, moja inače dobro upućena gospođa trafikantica reče mi da zapravo niš’ ne zna, osim da nije sigurna hoće li me moj »Jutarnji« kobnog jutra uopće dočekati, jer znate naše ljude, sused, sve kaj je badava..., pa sam upotrijebio sav svoj šarm i staž da mi, zlu ne trebalo, za svaki slučaj pripazi... I da mi presudnoga jutra moja preplašena gospođa trafikantica nije pripazila, tj. obranila moj »Jutarnji« s pripadajućim Imenom ruže — sve za šest kuna, ostao bih ja toga jutra i bez Ruže i bez »Jutarnjega«. A sirota gospođa trafikantica, ni kriva ni dužna, na uranku se nagutala i ružnih i tužnih, što od stalnih, što od privremenih mušterija, ali smože snage da mi prepriča, između ostaloga, i to kako joj se jedan zapjenjeno unosio kroz usko okno njezine trafike urlajući kako on tu knjigu jednostavno mora imati, jer tko će ako ne on kojeg sve, baš sve na kugli zemaljskoj zanima što ima veze s — ekologijom!

Toga dana sve je bilo u znaku knjige, čak su se i moji studenti domogli Eca i tako skupa sa mnom ušli u red od 150 tisuća srećkovića, i to me baci u nostalgiju za dobrim starim vremenima, kada sam i ne tako davno kršio prste pred Vjesnikovim trafikama čekajući vrući »Večernjakov« oglasnik, ili novog Alana Forda, ili još ranije »Džuboks« (jel’ se tako zvao?) s novom singlicom, i još, još ranije nove nastavke Bijele Indijanke, koju bih potom pod klupom nadušak pročitao i živio za novi ponedjeljak.

Svatko, eto, ima svoju priču, koje najednom kao da su važnije od onoga što je u njihovu središtu. Pa dok su ljubitelji knjige (pravi ili nepravi, stalni ili privremeni, sasvim svejedno!) napokon došli na svoje, a novopečeni nakladnik zadovoljno trlja ruke mirišući dobar posao koji su mudriji, spretniji i od nas mnogo bogatiji već iskušali, oni drugi (koji misle da su prvi) na sve to gledaju s prezirom, a zapravo sa zavišću, valjda i sa strahom javno nam se predstavljajući da su zapravo samo oni pravi prijatelji knjige, da samo oni znaju kako treba s knjigom i da je sve to najobičniji švindleraj i bacanje prašine u oči.

Ne znam, možda su ovi drugi i u pravu (jer već druga knjiga nije besplatna!), odnosno naši vrli izdavači i nakladnici, od kojih bi barem polovica nosila gaće na štapu da im nije državnih jasala, tj. i mojih poreznih kuna, od te polovice barem polovica ne razlikuje knjigu od Golub-izdanja u 100 listića, a od te polovičine polovice polovica bi svu hrvatsku i bjelosvjetsku književnost prodala za kilu janjetine. Svašta sam čuo, ali još nisam čuo to da je propao neki kafić ili izdavač, ali — da se razumijemo — ne pada mi na pamet da pomislim kako je s »Jutarnjim« uskrsnuo novi Strossmayer hrvatske kulture, dapače, »Jutarnji« je baš dobar primjer senzacionalizma i komercijalizacije svega i svačega, i baš njegova estradna kulturna politika pokazuje koliko joj je do kulture zapravo stalo, kao dnevne novine najbolje pokazuju koliko nisu ni novine ni dnevne jer u njima obično nećete naći dnevne kulturne događaje... Ali, za razliku od neprežaljenoga »Večernjaka«, kojega su predozirali pa više nije nalik samomu sebi, ili pak samozadovoljnoga »Vjesnika« koji je jeftino potrošio svoju karizmu, »Jutarnji« se razvija poput lika u romanu, i zahvaljujući nekim kritičarima (npr. J. Pogačnik, J. Pavičić i K. Bagić), on postaje kriterij na koji čitatelj može računati. Drugim riječima, razlog da ga kupujem.

Ukratko, bez obzira kamo će sve to krenuti, prostor se knjige zatresao, svi oni koji od knjige žive morat će se dobro zamisliti, a nadam se i preustrojiti (samo neka ne pričaju o tobožnjim čitačima, što je manje zlo od naklada i naslova koji su tobožnji, jer su u skladištu, ili još tobožnjiji, jer ih nema ni tamo!), pa makar to značilo da sada izdavači uzvrate, recimo, kolutom jegera ili parom toplih čarapa uza svaku svoju kupljenu knjigu... I Ministarstvo kulture trebalo bi ozbiljno razmisliti treba li uopće recentne naslove sufinancirati, o drugima — druga priča... Svaka knjiga hoće da je čitana, a kako će doći u ruke čitatelja, nije na čitatelju, pa mi zato i ne pada na pamet pitati se da li je i koliko je sve to po zakonu; za te stvari neka se brine onaj tko je plaćen. Čitatelju je do knjige, potom do dobre knjige, a ako je dobra knjiga još i jeftina — kud ćeš više!?

A Ime ruže dobra je knjiga, dobra je knjiga i dobro upakirana: vjerujte, lomi se, a ne ispadaju listovi, vjerujte, svaka se stranica jednako dobro vidi, a vjerujem da ne fali nijedna rečenica ili nedajbože ulomak. Samo joj je desna margina za moj ukus malkoc preuska, a ja volim knjige s malo širim marginama. Da mogu šarati.

Ali, zaboga, darovanom se konju ne gleda u zube!

Radovan Radovinović

bivši direktor Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske

Naučiti ribariti

1. Nesporno, akcija je uzdrmala izdavaštvo (trenutno više nego knjižarstvo), ali to nije razlog da se pokretačima ne upute čestitke. Stoji da nikada u povijesti hrvatske knjige nije bilo bolje osmišljene reklame u korist čitanja i kupovanja (s obzirom na nakladu jeftinih) knjiga što je, dugoročno, interes svih nakladnika i knjižara. Sada, kada je akcija krenula, više nije važno što je ona pokrenuta radi borbe za novinsko tržište i što su novinski izdavački smislili kako će sebi, za konkretan novac, prodavati vlastiti oglasni prostor. To je dokaz da knjiga nije moda i da prodaja ovisi o ulaganju u kvalitetnu reklamu. Bila bi velika zabluda misliti da novinski izdavači znaju bolje napraviti knjigu i osmisliti prodaju od izdavača knjiga. Hrvatski izdavači nemaju (niti mogu imati) novac koji imaju novinski. Izdavači knjiga u marketing mogu uložiti pet do deset puta manje nego novinski izdavači.

2. Značenje je akcije kratkoročno veliko jer je stvarno povećalo zanimanje za knjigu, a dugoročno može se dogoditi da bude korak naprijed, dva koraka natrag. Nakon izjave da više ništa neće biti kao prije nisu na potezu izdavači knjiga — nego na potezu je državna politika prema knjizi. Izdavaštvo maloga naroda ne može bez takve potpore — ma što postigli novinski izdavači. Iako se državi, i onoj prijašnjoj i ovoj sadašnjoj, ne može prigovoriti da ne izdvaja za knjigu, ali uloženi novac ne daje najbolji rezultat. Između ostaloga, ni danas se u Hrvatskoj uopće ne zna koliko ima izdavača, a vrlo je i upitno koliko su podaci o broju objavljenih knjiga i njihovoj strukturi uopće pouzdani. Tu je pravo ishodište svih nedaća. Hrvatsko izdavaštvo knjiga je već predugo u poziciji onoga gladnoga čovjeka kojem je više od ribe potrebno da ga se nauči ribariti«.

Franjo Butorac

direktor Izdavačke kuće Adamić, Rijeka

Ne uništavajte knjige!

1. Biblioteka Jutarnjeg lista, koja je krenula 9. ožujka s prvom (besplatnom) knjigom Umberta Eca Ime ruže i koja će svakoga idućeg utorka čitateljima »Jutarnjeg« nuditi po jednu knjigu (s jedinstvenom cijenom od 29 kuna plus 6 kuna za novine) dio je šireg međunarodnog marketinškog projekta. Cilj toga projekta nije promoviranje ni knjige ni širenje čitateljskoga kruga, niti lakša dostupnost knjige potencijalnim čitateljima. Cilj je nešto drugo — osiguranje visoke naklade novina i održavanje cijena oglasnog prostora u tim novinama. Sama činjenica da se knjige već drugi ili treći dan moraju uništiti ako se ne prodaju s novinama je šokantna je (pa to je kao u Hitlerovo vrijeme kad su se palile nepodobne knjige!). Dakle, o cijelom tom projektu treba razgovarati hladne glave i s činjenicama podastrtima najširem publikumu, a sve ostalo jako je upitno. Uglavnom, bolje da se navedena biblioteka pojavila i na ovaj način nego nikako, ali bilo bi sjajno kada bi se uspjelo postići dogovor da se knjige ne uništavaju, nego ustupe školama i javnim bibliotekama. 2. Ovaj potez ni za nakladništvo ni za kulturu u Hrvatskoj nema velikog značenja. Kakav je to kulturni događaj da se u velikoj nakladi objave knjige koje su već objavljene i dostupne hrvatskim člitateljima. Pravi kulturni događaj bio bi da je neka nova knjiga prevedena i na taj način darovana hrvatskoj čitalačkoj publici, a ovako je u smisao količina, ali ne i nova kvaliteta.

Unatoč svim primjedbama, pozdravljam akciju »Jutarnjeg« i »Večernjeg lista« s molbom »Večernjem« da knjige ne uništava jer mi se čini da idu u samostalni projekt i da se knjige prodaju u dužem razdoblju, a neprodane da se daruju ili uz još niže cijene prodaju školama i javnim bibliotekama.

Bilo bi isto tako sjajno kad to ne bi bila kampanja, nego stalna akcija, pa da ne bude tjedno nego mjesečno po jedna knjiga, ali da to ne traje pola godine ili godinu, nego da postane stalna praksa naših velikih novinskih kuća.

Niko Vidović

direktor Nakladnog zavoda Matice hrvatske

Ulazak u kaos

Prvi globalistički val u području kulture dogodio se 9. ožujka 2004. kada je »Jutarnji list« vezanom kupnjom darivao hrvatskom tržištu knjigu u 150 000 primjeraka Umberta Eca Ime Ruže, kako oni kažu besplatno.

Nakon toga nijedan nakladnik u Hrvatskoj neće biti u mogućnosti niti imati tržišne potrebe tiskati tu knjigu istog autora.

Vidjet ćemo što će se dogoditi za osam dana, kada sljedeća knjiga bude 29 kuna + 6 kuna za »Jutarnji list«. Sličnu akciju priprema i »Večernji list« s već poznatim popisom naslova iz hrvatske književnosti.

Kao potrošač vrlo sam sretan, što se na tržištu knjiga dogodio proizvod koji potrošači žele i mogu ga dobiti i kupiti svojom kupovnom moći. Akcije »Jutarnjeg« i »Večernjeg lista« čist su marketing, a u marketingu je čini se sve dopušteno, posebice ako dolazi sa Zapada.

Kao direktor nakladničke kuće Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u nedostatku zakonske regulative o knjizi, ušli smo u kaos. Svi sve znaju, svi sve mogu. Na hrvatskom tržištu čija je maksimalna apsorpcija knjige tisuću primjeraka u jednoj godini bilo kojeg autora pa bio on i nobelovac, sad se plasira, dariva i dampinškim cijenama nudi prodaja više od 150 000 primjeraka knjiga, što je petnaest tisuća posto (150 puta) više. Je li to normalno?

Andreja Šimunić

Libraria

Knjige za hlače

1. Pokretanje Biblioteke »Jutarnji list« kao ideja u smislu podizanja čitalačke svijesti i kulture kupovanja knjiga zaista je vrijedan projekt.

2. Za nakladništvo je pak nelojalna konkurencija i smanjuje i već ionako rijedak posjet kupaca knjižarama, a i pitanje je koliko će ljudi zapravo čitati te knjige (velika je vjerojatnost da će prvi besplatni primjerak biti samo ukras na polici).

Knjižarstvo u Hrvatskoj već je dulje vremena ugroženo raznoraznim sajmovima knjiga (npr. Glavni kolodvor), gdje se iste knjige prodaju po različitim cijenama nego u knjižarama, akviziterstvom i neprofesionalnim ponašanjem pojedinih izdavača, a o podjeli besplatnih udžbenika da i ne govorimo. Činjenica je da većina knjižara preživljava na osnovi školske sezone, jer je kupovna moć, a što se tiče osobito knjiga, u Hrvatskoj poprilično niska.

Da će trideset knjiga podići kulturnu razinu Hrvata, zaista bi bilo pretenciozno tvrditi, ali da će za određeni postotak na neko vrijeme smanjiti odlazak u knjižare, hoće.

Napomenimo još da je opće poznato da su ožujak, travanj i svibanj najkritičnije razdoblje knjižarstvu jer se financije ljudi koji imaju naviku kupovati knjige raspoređuju u druge sektore (primjerice obnova garderobe), tako da je ovaj potez došao u najnepovoljnijem času.

Miroslav Mićanović

predsjednik Vijeća za knjigu i nakladništvo

Prodajna akcija

Velike poteškoće nastaju ako projekte »Jutarnjeg lista« i »Večernjeg lista« izjednačavamo s postojećim hrvatskim izdavaštvom i kulturom, jer riječ je o akcijama koje su daleko više vezane za marketing i ne proizlaze iz stvarnosti u kojoj se objavljuju knjige u Hrvatskoj. Jamačno nije riječ o »epohalnim kulturološkim projektima«, jer se čitateljima nude svjetski klasici u već poznatim prijevodima na hrvatski jezik, knjige su tiskane u inozemstvu i ne nastaju u uvjetima stvaranja i čitanja knjiga u Hrvatskoj. One su samo dijelom upućene novim čitateljima, ali daleko više potrošačima oglasa, korisnicima popularnih medija koji posežu za reklamiranim proizvodom, ne zbog strasti čitanja, nego dobivanja, kupovanja po sniženim cijenama, slaganja u police...

Naravno, ako cijelu priču motrimo kao fenomen ponude i prodaje, zahvaljujući kojem se, između ostalog, govori i o knjizi: dobro i zašto ne! Volio bih da dostupnost tih knjiga i njihova prisutnost kumulativno stvori i osvoji nekoga novog čitatelja.

Ali — stvarnost hrvatskog izdavaštva i kulturni kapital kojim Hrvatska raspolaže jesu njegovi (živi) autori, tekuća produkcija, predstavljanje pisaca i njihovih knjiga na sajmovima, u knjižarama i knjižnicama, novi prijevodi... — sve ono što čini život neke književnosti i kulture.

Što proizilazi iz toga? Uspoređujemo li programe domaćih nakladnika koji objavljuju autorsku knjigu s ovim dvjema akcijama, jasno je da je riječ o različitim koncepcijama i namjerama. Nadam se da će Ministarstvo kulture, spominjem ga jer sam predsjednik Vijeća za knjigu i nakladništvo, u okviru svojih natječaja vezanih uz izdavanje knjiga u Hrvatskoj, razlikovati te dvije različite stvari: izdavaštvo i prodajnu akciju.

Nenad Rizvanović

glavni urednik VBZ

Širenje ili gušenje?

1. Takve biblioteke dugo su dio izdavačkog biznisa na Zapadu i bilo je pitanje vremena kad će se pojaviti u Hrvatskoj. One su očito prvi primjer tržišnog razmišljanja, i na takve se fenomene svi koji se bave nakladništvom u Hrvatskoj moraju naviknuti.

2. Mislim da je već pozitivno i to što se toliko mnogo govori o tim knjigama i što je mnogo novca uloženo u reklamu, no značenje tih biblioteka — i za nakladništvo i za kulturu — ovisit će, ipak, o tržišnom uspjehu tih biblioteka. Ako se te knjige zaista budu prodavale (i ako zaista budu čitane!). Posljedice će biti vjerojatno pozitivne, premda su i tu mogući različiti scenariji. Naime u optimističkoj varijanti, ove biblioteke mogle bi proširiti krug čitatelja, a u još optimističkoj potaknuti — dugoročno — naviku kupovanja knjiga. U pesimističkom scenariju nije teško zamisliti da toliki broj jeftinih naslova zaguši naše, ionako prilično jadno tržište, i dovede u tešku situaciju dio hrvatskih nakladnika.

Albert Goldstein

urednik i direktor Izdanja Antibarbarus

Po glavi polupismena

1. Barnumski zahvati kratko traju i njihov je kraj, najčešće, istoga karaktera.

Zanimljivo je zapaziti da, očito, nije bez vraga da se isti zahvat ponavlja na većem dijelu ex-Jugoslavije (isto ili slično najavljuju »Vijesti« iz Podgorice, »Dnevni avaz« i »Dani« iz Sarajeva, te »Politika« ili »Večernje novosti« iz Beograda). Čini se da je glad za knjigom i zemljopisno (geopolitički) savršeno tempirana.

Ako imamo 40 posto stanovništva s nezavršenom osnovnom školom i ako je ovo bitan prilog razjašnjenju Ecova odnosa prema platonizmu i aristotelizmu, možda je ipak trebalo početi s analfabetizmom.

Knjiga po glavi polupismena čovjeka hvale je vrijedan korak u preskakanje otprilike sto šezdeset godina, koliko je u Češkoj prošlo od rješavanja nepismenosti.

Jeftina, svagdje i svakom dostupna dobra knjiga najplemenitija je namjera, ali posljedice (za knjigu, nakladništvo, knjižarsku mrežu i grafičku industriju — dakle sve u lancu knjige) nepromišljene. Zato sumnjam ne samo u zahvat nego i u one koji se njime oduševljavaju.

2. U razdoblju u kojem se tek uspostavlja mreža knjižara, a koje, zbog svih okolnosti i posve neuređena tržišta knjigom, jedva opstaju (ili ne opstaju) otvarati tako širok prostor alternativnom knjižarstvu kao što je kiosk (istina samo za jedan, ali i najzastupljeniji segment knjige) ugrozit će knjižare, a putem njih i lanac knjige uopće — i posebno onu knjigu koja po konceptu na kioske ne može ni doći.

Takva intervencija u tek nastajuću strukturu knjižara i distributera ugrozit će, dakle, ne samo one nakladnike koji proizvode konkurentski proizvod nego i knjigu uopće.

Odvagnemo li dobrobit jeftine i svakom dostupne knjige te stanje i budućnost nakladništva i knjižarstva, čini mi se da se dolazi do projektivno negativna rezultata.