Što je unutra?

Što je unutra?

Dirigent Velisar Genčev, bugarski gost, ostvario je prividnu lakoću pjevanja i sviranja elegantnom i učinkovitom dirigentskom gestom koja je bila siguran oslonac cijelom ansamblu. Glavna je odlika solističkog ansambla žar s kojim su svi uronili u svoje blago postavljene buffo-likove

Ljubljanska opera ove je sezone pored popularnih naslova, Norme, predstavljene u koncertnom obliku, Šišmiša, Aide i Toske, premijerno predvidjela i tri manje poznata djela. Jednočinke Terezijeve dojke Francisa Poulenca i Medvjed Williama Waltona bit će postavljene početkom travnja, a nedavno je premijerno postavljena opera Znatiželjne žene Ermanna Wolfa-Ferrarija.

Talijansko-njemački skladatelj Ermanno Wolf-Ferrari, sin oca Bavarca i majke Venecijanke, proveo je dio života u Italiji, a dio u zemljama njemačkoga govornog područja. Prvih desetljeća 20. stoljeća stvorio je posebnu vrstu dražesne, umjereno satirične i po specifičnu stilu prepoznatljive komične opere, od kojih je većina skladana na libreta što se zasnivaju na Goldonijevim komedijama dell’arte. Njegov prvi uspjeh bile su Znatiželjne žene, praizvedene 1903. u Bavarskoj dvorskoj operi u Münchenu. U laskavim kritikama za tu operu skladatelja se nazivalo čak i oživljenim Mozartom.

Znatiželjne žene skupina su venecijanskih dama iz druge polovice 18. stoljeća koje živo zanima što njihovi supruzi, odnosno očevi i zaručnici, rade u tajanstvenom muškom klubu u koji je njima ulaz zabranjen. Kako u njega ući, kako saznati lozinku, kako se domoći ključa, muči ih tijekom tri čina lepršave glazbe, recitativno-brbljajućih vokalnih dionica praćenih prozračnom i mjestimično rafiniranom orkestralnom instrumentacijom. Wolf-Ferrari nije izdašan u arijama, ni u duetima. Glavnina njegove tipično igrajuće opere svodi se na skupne prizore koji traže odličnu uvježbanost ansambla u nerijetko složenim ritmičkim situacijama. Zato je opravdano izvođenje u slovenskome prijevodu Smiljana Sameca libreta Luigija Sugana.

Dirigent Velisar Genčev, bugarski gost, ostvario je prividnu lakoću pjevanja i sviranja elegantnom i učinkovitom dirigentskom gestom koja je bila siguran oslonac cijelom ansamblu. Prva operna režija poznatoga slovenskog glumca Borisa Cavazze bila je isto tako siguran oslonac za igranje. Cavazza je unio baš toliko dramskog izraza koliko je potrebno za uvjerljivo ocrtavanje komičnih situacija te koliko je prihvatljivo i prispodobivo opernim pjevačima. Ipak je na trenutke tempo izvedbe padao, na mjestima gdje je i intenzitet glazbe slabiji. Znatiželjne žene uspjele su lukavstvom prodrijeti u klub i doznati kako su njihovi muževi potpuno čisti. Tamo se ne događa ništa neprilično. Oni kartaju, igraju šah, jedu i piju, imaju mira od njih i — to je sve.

Živo crvenilo scenografije Damijana Cavazze, stilski kostimi Lea Kulaša i kilianovska koreografija uvertire Edwarda Cluga dali su vedar okvir predstavi.

Glavna odlika solističkog ansambla je žar s kojim su svi uronili u svoje blago postavljene buffo-likove. Glasovno svježe i okretne bile su mlade sopranistice Vera Danilova i Urška Žižek u ulogama Rosaure i Colombine, rutinirane Olga Gracelj i Zdenka Gorenc kao Eleonora i Beatrice. Muški dio činila su dvojica raspoloženih basova, Saša Čano kao Ottavio i Zoran Potočan kao Harlekin, baritoni Jože Vidic kao Lelio i Robert Vrčon kao Pantalone, te muzikalni, svježi tenor Matjaž Stopinšek kao Florindo. Predstavu su upotpunili vrlo dobri zborski septet i baletni sekstet.

Davor Schopf