Skladateljske i izvođačke bravure

Recital Tamare Smirnove, nekadašnje koncertne majstorice Zagrebačke filharmonije, a danas na istoj poziciji u Bostonskom simfonijskom orkestru, i njezine stalne glasovirske suradnice Mire Flies Šimatović pokazao se atraktivnim iz dvaju razloga: kao primjer fine uigranosti jednoga kultiviranog Zusammenspiela, te kao programski uzorak s primjerima nedostatno izvođenih i slabo poznatih vrijednih stranica hrvatske violinističke literature

Razdoblje bogato raznolikim događajima — najkraći je opis zagrebačkoga koncertnog života u prvoj polovici ožujka! Moguće je dakako izdvojiti tek manji broj koncerata, među kojima su osmišljenošću programa pozornost privukle dvije koncertne večeri: orguljski recital Borisa Dolinera u Bazilici Srca Isusova 6. ožujka s programom odabranih korala J. S. Bacha te komorni koncert skladbi hrvatskih autora održan u Hrvatskom kulturnom klubu (Muzej za umjetnost i obrt) 13. ožujka u izvedbi violinistice Tamare Smirnove i pijanistice Mire Flies Šimatović. Na programu su bile minijature Božidara Kunca, Mila Cipre, Dore Pejačević, Frana Lhotke i Franje Krežme.

Neka od tih djela, poput Kuncove Drage priče (iz klavirskoga ciklusa Mlado lišće, izvedene u transkripciji Vaclava Humla za violinu i klavir), ili melodijski nadahnute Canzonette Dore Pejačević, dobro su poznata, dok primjerice Ciprina Méditation sur Ré pripada rijetko izvođenim skladbama, baš kao i Lhotkina Serenada. Valja napomenuti da se među današnjim našim violinistima tek rijetki odlučuju za solističke nastupe, pa samim tim i navedene skladbe gube šansu za sustavniju javnu prezentaciju. A da se i ne spominje žalosna činjenica da su autori poput Frana Lhotke ili Mila Cipre u spletu okolnosti izrazito nekompetentno vođene institucionalne glazbene politike danas praktički iščezli s programa naših koncerata!

Kultivirani Zusammenspiel

Spomenuti recital Tamare Smirnove, nekadašnje koncertne majstorice Zagrebačke filharmonije, a danas na istoj poziciji u Bostonskom simfonijskom orkestru, i njezine stalne glasovirske suradnice Mire Flies Šimatović pokazao se atraktivnim iz dvaju razloga: kao primjer fine uigranosti jednoga kultiviranog Zusammenspiela, te kao programski uzorak s primjerima nedostatno izvođenih i slabo poznatih vrijednih stranica hrvatske violinističke literature. Pravo otkriće programa bio je Bolero Franje Krežme, izrazito bravurozno djelo tehničkih vratolomija koje podsjećaju na Paganinijev violinski slog i potvrđuju izrazito virtuozne autorove predispozicije. Franjo Krežma bio je izraziti guslački talent, čudo od djeteta, koji je za prekratka života (umro je 1881. u devetnaestoj godini), pokazao i skladateljsku darovitost. Niz skladbi pretežito pisanih za violinu pokazatelj su talenta za koji je jedva moguće pretpostaviti kako bi se dalje razvijao, da je Krežma nadživio tinejdžersku dob. U zapisima suvremenika Krežma je ostao zabilježen kao violinski virtuoz podrijetlom iz Osijeka, koji se školovao u Beču, te kao trinaestogodišnji dječak postao koncertnim majstorom Bielseova orkestra u Berlinu. Kao solist nastupao je ne samo u Njemačkoj nego i u Francuskoj, Italiji i drugim europskim zemljama. Njegova skladateljska baština, danas u HGZ-u, nepotpuna je i još nesređena. Izvedba posve nepoznata Krežmina Bolera na ovom koncertu (rukopis je nedavno pronađen igrom slučaja), kao i dodatak, Izvrsni Scherzino, što su ga umjetnice darovale publici, ukazali su na neospornu atraktivnost njegova skladateljskog opusa, s kojim bi se vrijedilo ozbiljnije pozabaviti i uključiti ga u aktualnu našu izvođačku praksu. Iz toga razloga ovaj koncert zaslužuje epitet događaja od povijesne važnosti za zagrebačku glazbenu sredinu.

Nizak energetski naboj

Osim komornih koncerata valja zabilježiti i drugi nastup Pavela Kogana sa Zagrebačkom filharmonijom, nažalost ne tako uspješan kao prvi! Filharmoničari su već dulje vrijeme ansambl niskog energetskog naboja, nenaviknut na teže napore. A da je Kogan zahtjevan i naporan dirigent, dobro je poznato još od njegove kratkotrajne šefovskodirigentske pustolovine sa Zagrebačkom filharmonijom prije desetak godina.

Program koncerta bio je u znaku Čajkovskog: Svečana krunidbena koračnica u D-duru (majestetična zvuka s mnogostrukom uporabom limenih puhača), neizbježni Glasovirski koncert u b-molu, te Peta simfonija u e-molu, op. 64. Umjesto najavljenog Berezovskog, kao solist je nastupio Denis Matsuev, laureat brojnih natjecanja, između ostalog i Čajkovskog u Moskvi 1999. godine. Čajkovskijev prvi glasovirski koncert, izrazito paradno djelo, činilo se od sama početka sasvim po mjeri Matsuevljeva pijanističkog nastupa, bravuroznog, sjajnog, s velikim tonom i kaskadama oktava u brzom tempu kakav se samo može sanjati! No pomnije slušanje otkrivalo je ipak glazbenika nedostatno osjetljiva na kvalitetu tona, mjestimice preagresivnih tempa, koja su odavala još neuspostavljenu potpunu kontrolu nad vlastitim pijanizmom. Ta je činjenica malo potamnila sjaj njegova pijanistički suverena nastupa.

Pavel Kogan odabrao je još i petu Čajkovskijevu simfoniju, djelo koliko dramatičnih tenzija, toliko i lirskog, gotovo sentimentalnog izričaja i melodijske mekoće. Za to je već potreban orkestar odnjegovanijega zvuka i veće preciznosti od one koja je danas dostupna Zagrebačkoj filharmoniji. Koganovi dirigentski zahtjevi nisu uvijek kod orkestra izazvali željeni rezultat, pa je simfonija ostavila dojam pomalo isforsirane izvedbe (kako u tempima, tako i u dinamici), kojoj je nedostajalo plemenitosti i romantičarskog zanosa, tako svojstvenih ovoj Čajkovskijevoj partituri.

Francuski barokni autori

I na kraju još nekoliko riječi o najnovijem projektu Hrvatskoga baroknog ansambla, Misi za mrtve Jeana Gillesa izvedenoj uz Carrilon des Morts Michela Correttea na redovitom pretplatničkom koncertu ansambla u HGZ-u. Budući da je riječ o u nas slabo poznatim francuskim baroknim autorima, bilo bi logično da su se u popratnom tekstu tiskanoga programa našli nešto potpuniji biografski podaci (osobito što se opusa navedenih autora tiče) no što ih je ponudio poetizirani komentar dirigenta Saše Britvića.

U izvedbi Gillesova Requiema sudjelovao je i Komorni zbor Ivan Filipović, sa zborovođom Goranom Jerkovićem kao članom zbora, te vokalnim solistima, među kojima su tehnički sigurnim i intonativno čistim pjevanjem vrlo dobar dojam ostavili sopranistica Ivana Kladarin i bariton Berislav Jerković, dok su manje dojmljivi bili tenori Ivan Turšić i Krunoslav Tuma. Orkestar je bio vrlo korektan, ali izvedba u cjelini odavala je slab energetski naboj i jednoličnost modela fraziranja te vrlo malen raspon dinamike nije oživila glazbeni protok. Bila je to izvedba sapeta shematiziranim obrascem viđenja barokne interpretacije, bez intuitivnoga kontakta sa samom biti glazbe, a samim tim i bez života. Gillesova Messe des Morts, prepuna kontrasta i onog baroku svojstvena osjećajnog naboja, trebat će, barem što se zagrebačkoga predstavljanja tiče, pričekati neko punokrvnije izvođenje.