Sinonim za jazz

Glenn Miller

Iako brojni jazz-stručnjaci ime Glenna Millera ne poistovjećuju s pojmom jazza, nego s jednom od ne baš bezveznih američkih kategorizacija, nazvanom komercijalni swing, ipak u stručnoj jazz-literaturi nema leksikona ili enciklopedije koja tog trombonista i bandleadera, i to ponajprije zbog njegova ranijeg izrazito džezističkog razdoblja djelovanja, izostavlja iz svojih natuknica.

Tako ovih dana nema medija koji se ne prisjeća stote obljetnice rođenja tog glazbenika, za kojega su čuli jamačno i oni koji se ne bave glazbom. U našim medijima situacija je nešto drukčija, pa bi ova rubrika i tu trebala biti skromnim korektivom.

Aranžer i trombonist

Glenn Miller rođen je na samu početku 1904. u gradiću Clarinda u saveznoj državi Iowa. Nakon prvih glazbenih iskustava kao trombonist u ansamblu Boyda Sentera i studija na Sveučilištu Colorado, Miller se potkraj dvadesetih priključuje jednom od tada najpoznatijih orkestara koji je vodio legendarni Ben Pollack. Potom će trombon svirati u redovima ne manje znanih orkestara Paula Ashea i Reda Nicholsa. Posvećuje se i aranžiranju te početkom tridesetih godina kao aranžer i trombonist ulazi u glasoviti orkestar Tommyja Dorseyja, a sredinom tridesetih i u orkestar Raya Nobla.

Već je u to doba, impresioniran Dorseyem i njegovim sviranjem, za kojim istina nije mnogo zaostajao, počeo polako zaboravljati svoje ranije dane, kad je kao vrstan improvizator nastupao u malim sastavima jazza te razmišljao o vlastitom big bandu. Prvi je od njih formirao 1937. godine, a bio je to potpun neuspjeh, kojim se našao na rubu bankrota. Nije odustajao, angažiravši poslije nekoliko vremenskih sidemana i solista, poput alt-saksofonista Hala McIntirea, tenor-saksofonista Texa Benekea i Ala Klinka te vokaliste Marion Hutton i Raya Eberleya, postiže napokon zapažene uspjehe nastupajući na radiju i u boljim američkim hotelima.

Veliki Millerov prijatelj i poznavatelj njegovih uspona i padova, bubnjar i jazz-publicist George T. Simon u svojoj zapaženoj knjizi The Big Bands piše da je u to doba bilo teško zaključivati o nekoj budućoj planetarnoj popularnosti Glenna Millera i njegova orkestra. A toj je popularnosti nedvojbeno uvelike pridonio nov zvuk orkestra, poslije nazvan The Glenn Miller Sound, do kojega će on doći gotovo slučajno. Odlaskom naime prvoga trubača Pee Wee Erwina, njegov nasljednik nije mogao svirati visoke tonove te je Miller prvi glas u orkestru povjerio klarinetistu Johnnyju Minceu, postigavši spomenuti zvuk koji će postati zaštitnim znakom big banda i uvelike pridonijeti njegovoj kasnijoj popularnosti. Potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća Millerov je plesni orkestar među najpopularnijima u Sjedinjenim Državama te ga zbog toga tadašnje vlasti uključuju u redove AAF-a (American Air Force, op. p.), a Miller dobiva čin satnika. U proljeće ga 1944. u funkciji podizanja morala savezničkih snaga šalju u Englesku, a u redovima orkestra bilo je nekoliko doista izvrsnih glazbenika poput bubnjara Raya McKinelya, tenor-saksofonista Texa Benekea, pijanista Mela Powella i aranžera Jerryja Graya. Orkestar je dosta nastupao za vojsku i snimao za BBC te je preko radija postao vrlo popularan i za mnoge inspirativan čak i u okupiranim europskim zemljama. Za razliku od džezističkijeg i vrlo kvalitetnog big banda Boyda Raeburna, koji se u sličnoj zadaći našao na dalekoistočnom bojištu, Millerov je i u nas nakon završetka Drugoga svjetskog rata generirao nastanak brojnih korpusa takva ili sličnog tipa, što, iako nevoljko, komunističke vlasti tadašnje Jugoslavije nisu mogle ignorirati.

Ono što ostaje

Jednoga je tmurnog, kišovitog i maglovitog popodneva 15. prosinca 1944. Glenn Miller, usprkos poslovičnom strahu od letenja, s jednim časnikom i pilotom malog zrakoplova odlučio poletjeti u Francusku radi organiziranja prvog nastupa orkestra u oslobođenom Parizu. Zrakoplov je nestao nad kanalom La Manche, Milleru se i ostalim gubi svaki trag, te se 15. ili 16. prosinca 1944. obilježava kao nadnevak Millerove smrti. O tom slučaju, i danas obavijenu velom tajne, i ovih se dana u medijima dosta špekulira, no činjenica je da su sve poslove oko orkestra morali preuzeti članovi Tex Beneke, Jerry Gray i Ray McKinley, pod ravnanjem kojega ga je slušala i zagrebačka publika.

Millerova je neprijeporna popularnost kao vođe orkestra i pronalazača novog zvuka big banda plesnog tipa, u sviranju kojeg je bilo i jazza, zasjenila toga glazbenika kao izvrsna trombonista jazz-provenijencije, koji je kao solist bio najprije zadivljen sviranjem Tommyja Dorseya, a zbog nekih se osobnih frustracija ustručavao kao solist predstaviti i u korpusu kojem je stajao na čelu.

I u ovom trenutku djeluje nekoliko orkestara koji izvode isključivo glazbu big banda Glenna Millera, što također dokazuje neprolaznost njegove popularnosti.