Siloviti sukobi

Siloviti sukobi

Kako ubiti predsjednika na relevantan način tretira temu nad kojom bismo se svi trebali zamisliti; riječ je o komadu koji artikulira onu zabrinutost koja teško nalazi put do javne svijesti

»Promatramo li je kao bezazlen krug, globalizaciju možemo pojmiti kao pojačan napredak, novu tehnologiju, široke interesne zajednice i opću dobrobit. S druge strane, možemo je poimati kao zloćudan krug koji donosi siromaštvo, uništava okoliš, narušava zdravlje i vodi do nasilničkog kriminala, etničkih sukoba i urbanog propadanja«, zapisao je politolog Frank W. Riggs.

I upravo ta temeljna suprotnost stoji u osnovi najnovijega problematskog komada plodna i uspješna dramatičara Mire Gavrana Kako ubiti predsjednika (i to ne bilo kojega, nego danas jedinoga na svijetu kojemu realnost, a ne pravopis, s pravom podjeljuju veliko P: dakako, Predsjednika Sjedinjenih Država. Zemlje, dakle, koja je jedina preostala supersila, i globalni leader — u posljednjih pedesetak godina najčešće na čelu s ljudima koji su neka vrst kombinacije Louisa XIV. i Napoleona I. (s primjesama kromvelovskoga puritanizma), što je sve tako (uglavnom žalosno) daleko od njezina iskona: Franklina, Jeffersona, Washingtona, Monroea, Lincolna... sve do Wilsona i Roosevelta.

Unifikacija životnih stilova

Globalizacija (što je eufemizam za amerikanizaciju) posvuda je na djelu, pa tako i u »maloj nevažnoj koloniji«, kako jedan od Gavranovih likova kvalificira našu zemlju. Unifikacija običaja i životnih stilova, engleski kao grčki / latinski novoga doba, privredno i kulturno osiromašenje, gubitak osobnog i nacionalnog identiteta, uz adaptiranu brežnjevljevsku doktrinu »ograničenog suvereniteta«, nevidljivi nadzor nad svim i svakim što se eventualno ne uklapa u propisane gabarite prosjeka, svođenje svih kulturoloških i ideoloških razlika na dva antitetična para; zaposleni naspram poslodavaca, proizvođači naspram potrošača — samo su neke od značajki globalizacije s naše pozicije, pozicije onih koji (većinom) nisu njome privilegirani: naprotiv.

Miro Gavran, kao angažirani intelektualac (a ne samo pisac komercijalnih bestselera i benignih dramoleta o bračnome trokutu), prvi je u našoj sredini dramskim sredstvima skrenuo pozornost na proces koji (nam) se događa: snažnim riječima, u gotovo realističkoj formi, koja je tek povremeno ublažena komičnim akcentima. Dvojica braće i njihove družice nositelji su oprečnih načela: konformističnog prihvaćanja (zbog osobne koristi) svega oko sebe, uz olakšavanje savjesti potragom za pozitivnim aspektima (kojih ima i u globalizaciji), odnosno anarhoidnog odbacivanja takve realnosti, uz utopistički pokušaj postizanja preokreta terorističkom djelatnošću. Gavran pregnantno postavlja problem — ali ga ostavlja bez razrješenja: mladi intelektualac-terorist Igor bude proglašen ludim i (doživotno) imobiliziran u odgovarajućoj instituciji (pod nadzorom Stele, supruge konformista Roberta), dok njegova djevojka Marija utjehu pronalazi u onoj transcendentalnoj nadi koju pruža obraćenje, prestajući time biti sudionikom zbivanja.

Žestoka dilema

U suptilnoj i preciznoj režiji Zorana Mužića Kako ubiti predsjednika žestoka je drama, puna silovitih sukoba njezinih aktera: iznesena argumentacija (potkrijepljena sudbinom likova) gledatelja ne može ostaviti ravnodušnim. Pomalo artificijelan rasplet (koji tone u simboličko opće mjesto), njezina je najslabija točka.

Uz vrlo dobru suradnju scenografa Aleksandra Bezinovića, kostimografkinje Đurđe Janeš, skladatelja Mate Matišića i drugih, Gavranovoj drami ideja najjača su strana — glumci: u prvom, redu upravo do perfekcije izbrušena kreacija Mladene Gavran (Stela), potom uvjerljivi i depatetizirani urbanitet Marka Torjanca (Robert) i Luke Dragića (Igor), uz tek jedan (ne prevelik) faux pas Natalije Đorđević, koja je samo svojom pojavnošću adekvatna općoj razini predstave (iako valja priznati da je i njezin lik ponudio najmanje građe). Kako ubiti predsjednika na relevantan način tretira temu nad kojom bismo se svi trebali zamisliti; riječ je o komadu koji artikulira onu zabrinutost koja već neko vrijeme struji svijetom, ali koja teško (barem u obliku bez zlonamjernih izopačenja) nalazi put do javne svijesti.

Boris B. Hrovat