Scenski esej u nastavcima

Scenski esej u nastavcima

Branka Cvitković u naslovnoj ulozi, slaveći tridesetu obljetnicu umjetničkoga djelovanja, samozatajno dominira; snaga kojom njezina junakinja pokušava održati na okupu mukom stečeni imetak kao zalog produljenja života raspadajuće obitelji dolazi iz dubine bića samouništavajuće, u biti preplašene, posesivne majke, kakve rađaju odnosno odgajaju invalidnu djecu

Nakon što je osamdesetih godina u berlinskom Schaubühne am Halleschen Ufer Peter Stein uz dramaturšku suradnju Botha Straussa režirao glasovitu predstavu Čehovu bliske drame Na ljetovanju Maksima Gorkoga, o kojoj je redatelj snimio i film (kao što je to primjerice učinio Peter Brook sa svojom predstavom Marrat — Sade Petera Weissa, a Božidar Violić za televiziju s Glorijom Ranka Marinkovića), a u Moskvi Anatolij Vasiljev svoju blistavu redateljsku karijeru moćno najavio predstavom drame Vassa Železnova, koja se uz dramu Na dnu smatra vrhuncem dramskoga opusa ovoga pisca — započelo je u suvremenom kazališnom svijetu novo otkrivanje potencijalnih vrijednosti kazališta Maksima Gorkoga. Najprije slavljen kao burevjesnik revolucije, a zatim pokretač socijalističkoga realizma, pa prihvaćen i odbacivan ili izbjegavan kao državni umjetnik bivšega SSSR (što on zapravo nije bio), tek u posljednjim desetljećima Maksim Gorki u kazalištu je nazočan kao pisac kojemu se pristupa od ideologije oslobođenim estetskim mjerilima. Imenima redatelja koji su i prije toga ostvarili velike predstave s djelima Gorkoga, od Brechta s njegovom adaptacijom romana Mati s proslavljenom Helenom Weigel u ulozi Pelagije Vlassove, do Georgija Tovstonogova u Petrogradu, Giorgia Strehlera u Milanu i Wolfganga Heinza u (tada istočnom) Berlinu, pridružili su se Stein, Vasiljev te u našem susjedstvu i ovdašnjim mjerilima Mijač s glumicom Ljiljanom Krstić kao Vassom Železnovom.

Ambiciozna praizvedba epske širine

Onaj tko bi se možda nadao da će vrijedan prilog novom scenskom otkrivanju Maksima Gorkoga dati i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu s vrlo ambicioznom praizvedbom epske širine Vassa Železnova i drugi redatelja Zlatka Svibena na Dan žena 2004. u HNK u Zagrebu morao se razočarati. U svojem četverosatnom hodu kroz dva prozna (Djelo Artamonovih i Foma Gorde ev) i dva dramska djela Vassa Železnova (Mati) i Vassa Železnova (druga varijanta) — pri čemu je ujednačavanjem dostupnih prijevoda i dramaturškim autorstvom u oblikovanju redateljeve zamisli uvelike pomogla Lada Kaštelan — predstava se više doimala kao poučan pokušaj da se zahvaćanjem u njega velikom žlicom nadoknadi dugotrajno zanemarivanje dramskoga djela Maksima Gorkoga na hrvatskim pozornicama nego kao potvrda poticajno novoga pristupa. Vodeće zagrebačke pozornice, HNK i Gavella, iz ruskoga su repertoara u vrijeme tzv. socijalizma čak djela Dostojevskoga izvodila mnogo više nego Gorkoga, kojega smo na pozornici uglavnom upoznavali na gostovanjima iz drugih središta.

Nakon što je za svoju predstavu Večeras se improvizira Luigija Pirandella, u kojoj je, kao što je poznato, drama iz naslova bila obilato proširena memoarsko-dokumentarnim dodacima, pri čemu je predstava izgubila mogućnost koherentnosti, prošle godine osvojio Nagradu hrvatskoga glumišta kao redatelj godine (o čemu mi je bez uvida u cjelokupnu produkciju nemoguće reći da li je to rezultat dometa Svibenove režije ili odsutnosti konkurencije) redatelj Zlatko Sviben, a u vezi s glumačkim jubilejem Branke Cvitković, ostvaruje novi složeni projekt. Drama iz naslova proširuje se fragmentima drugih djela istoga pisca i izvodi u obliku svojevrsna, vrlo složena, scenskoga eseja, koji kroz zapletenu kroniku života više naraštaja ruske veletrgovačke obitelji u gruboj, rustikalnoj provobitnoj akumulaciji tematizira pitanje matrijarhata u okolnostima agresivne pohlepe, što bi trebalo asocirati i na sadašnje tranzicijske odnose u slavenskim zemljama.

Bratoljub Klaić rekao mi je u jednom intervjuu: Scena ne pozna fusnote. Vassa Železnova i drugi to sada pokušava demantirati. U prvom, scenski najatraktivnijem dijelu četiri sata duge predstave, koji s glazbom Tamare Obrovac, što se kao vrsna kazališna suradnica ubrzo nakon ZKM-a i Exita sada potvrđuje i u HNK, zajedno s pojcima, svircima, plesačima uz scenski pokret ostvaren u suradnji s Ksenijom Zec daje dinamičnu scensku evokaciju svadbenih i drugih običaja nekadašnje Rusije, a u kući Artamonovih, teško bi itko u i novorođenčetu krštenu imenom Vasilisa bez zavirivanja u uzorno uređenu kazališnu cedulju, koja sadrži i rodoslov obitelji, što će se rasprostrijeti kroz predstavu — mogao naslutiti buduću Vassu Železnovu. Nadasve požrtvovna Branka Cvitković u tom se dijelu predstave u kostimu Vasse Železnove javlja kao pripovjedačica, dok pljesak na otvorenoj sceni zaslužuje (ali ga ne dobiva, jer predstava nije toga tipa) Ivo Gregurević. Taj je glumac jedan od malobrojnih u ovoj predstavi koji, nadahnut likom i djelom autora bez imalo usiljenosti i pretjerivanja izražava sirovu snagu i iskonsku prodornost poduzetnika široka zamaha i srčane prodornosti.

Samozatajna dominacija

Gorki je dva puta pisao Vassu Železnovu. Prvi puta 1910, a zatim je, obećavši neke ispravke za izvedbu sredinom tridesetih, napisao novu varijantu. Prva varijanta s podnaslovom Mati danas je na višoj cijeni. U Svibenovoj režiji, podijeljena poduljom stankom između drugoga i trećega čina, ona čini središnji dio predstave i jedina se izvodi gotovo u cijelosti. U velikom postranstvu pozornice, koju daje za sve dijelove jedinstvena scenografija Draga Turine, povezujući funkcionalnost i sugestivnost na za ovu prigodu najbolji mogući način, tu se razvijaju odnosi među junacima drame u stalno povišenu tonu uoči jedne očekivane i jedne neočekivane, nasilne smrti, te jednoga pokušaja umorstva. Branka Cvitković u naslovnoj ulozi, slaveći tridesetu obljetnicu umjetničkoga djelovanja, samozatajno dominira; snaga kojom njezina junakinja pokušava održati na okupu mukom stečeni imetak kao zalog produženja života raspadajuće obitelji dolazi iz dubine bića samouništavajuće, u biti preplašene, posesivne majke kakve rađaju odnosno odgajaju invalidnu djecu. Nakon toga što se u prologu iz Djela Artamonovih izdvojio osebujnom, nenametljivom izražajnošću cijeloga tijela u ulozi grbavoga Nikite Iliča, Dražen Šivak, debitant na ovoj pozornici, kao Vassin nesretni sin Pavel razvija neočekivanu dimenziju neke potencijalne unutrašnje ljepote, koja ostaje živa tijekom cijele predstave. Svježe i dinamično doima se svakom pojavom Olga Pakalović kao Ljudmila. U prokletstvu patnje i nezadovljstva Milan Pleština kao njezin ljubavnik i Pavelov stric Prohor nalazi glumački moćne poticaje. Alma Prica, Barbara Vicković i Zvonimr Zoričić uz novo lice na ovoj pozornici, sugestivnoga Bojana Navojca, tipski ujednačenim ostvarenjima u granicama očekivanja grade skupnu slutnju bezizlazna dramskoga sukoba, dok Marija Škančić nudi tek dirljivu skicu pregažene mladosti, a Malanija Dugandžić (Dunečka) kao predstavnica ambijenta i mentaliteta osuđena na ponavljanje.

Parodiranje operete

U novoj varijanti Vasse Železnove iz 1935. koja je sve do spomenute predstave Vasiljeva bila mnogo poznatija od one iz 1910, te se s Vikom Podgorskom u naslovnoj ulozi našla i na repertoaru HNK u Zagrebu 1948. autor u skladu s postavkama socijalističkoga realizma proširuje destruktivnost Vasse Železnove na sposobnost izdaje snahe revolucionarke, kojoj otima sina, i prisiljavanja na samoubojstvo vlastitoga muža, kako bi spriječila javno sramoćenje obitelji. Jamačno kako bi nadoknadio nedostatak humora u Gorkoga, u toj dionici redatelj nemotivirano uvodi i parodiranje operete. Vassu — trovačicu inače vrlo ozbiljno igra Alma Prica tražeći i nalazeći nove naglaske u svojoj bogatoj glumačkoj osobnosti. Bez obzira na vještinu Lade Kaštelan u konstrukciji karika obiteljskih lanaca, meduigra fragmenta iz Djela Artamonovih, koja dijeli dvije varijante Vasse Železnove, teško nalazi dramaturško opravdanje. Opći dojam zamorno razlivene predstave koja će završiti likovnim efektima sutonskoga ugođaja, u završnici obogaćuje kratkotrajan povratak na pozornicu Ive Gregurevića, ovaj put u skici samoubojice protiv volje, koji ne dopušta da se ispod ruba podnošljive sladunjavosti spusti rasplet s djetetom u ulozi unučića na pozornici. Život ide dalje, poručuje redatelj, a da bi ilustrirao ljubav prema prirodi, koja u njega kao da se rimuje s ljubavlju prema radu i imetku, scenografija dovozi i mali voćnjak na pozornicu. Kostime u sivim tonovima pomno oblikuje Irena Sušac, izvrsnu scensku rasvjetu Olivije Marečić.

Možemo li se bar nadati da nakon projekata redatelja Zlatka Svibena, koje bismo mogli nazvati Play Pirandello i Play Gorki, Drama HNK neće revno nastaviti ovo repertoarsko usmjerenje epski širokih pokušaja scenskoga esejiziranja iz djela proizvoljno izabranih klasika, koji u najboljem slučaju može uroditi više kulturološki nego umjetnički zanimljivim rezultatima?

Marija Grgičević