Pustinjski blues

Pustinjski blues

»Sjajno!«, izjavio je Robert Plant nakon nastupa tuareške skupine Tartit, prošle godine na Festivalu u pustinji, održanu u Maliju. Što je tako zadivilo rokerskoga veterana u glazbi jedne, i za sam Mali, efemerne glazbene vrste koja je na pozornicu world musica stigla kada se već počelo strugati po dnu afričke glazbene bačve? Naime, tuareška se glazba, kao i ostali akustični stilovi Malija, često uspoređuje s Delta bluesom, pa je našla dosta poklonika među glazbenicima i poklonicima te glazbene vrste, iako dva stila povezuje tek grublja, brenčasta (twang) kvaliteta zvuka.

I dok je u Zagrebu padao snijeg, u Dvorani Studentskog centra vladao je pustinjski ugođaj. Stilizirano sunce u pozadini skupine i njihova oskudna i minijaturna instrumentacija upućivali su na nomadsku kulturu u kojoj sve što se posjeduje mora stati na leđa deve. Glazba, pjesma i poezija zauzimaju gotovo presudno mjesto u, političkim prilikama i katastrofalnim sušama gotovo izumrloj, tuareškoj kulturi ili, kako je oni sami radije nazivaju — društvu Kel Tamashek.

Rijetkost velike snage

Nasljeđe te kulture vrlo se slikovito ogledalo kako u vizualnom tako i u glazbenom aspektu nastupa Tartita. Osam glazbenika, odjevenih u tradicionalnu nošnju, od čega četiri muškarca pokrivena lica, pjesme su izvodili sjedeći na podu. Nastup su vodile žene, jer iako u tuareškoj glazbi vladaju stroga spolna i kastinska pravila, ona ne dovode muškarca u povlašteni položaj. Većina ogoljenih ritmičkih pjesama sastojala se od vokalnog sadržaja praćena pljeskanjem, jednom gitarom i nekoliko malih instrumenata — dvije trožičane lutnje (tehardant), jednožičanom violinom (imzad) i dva bubnja prekrivena kozjom kožom (tindes), od kojih je posljednji, u ovoj kulturi, tradicionalno dopušteno svirati samo ženama. Povremeno, struktura je nadopunjavana zvukom akustične gitare. Skladbama su dominirali ženski vokali, može se reći glavni instrument nastupa, i to prena uzorku repetativnog smjenjivanja glavnog vokala i unisonih ponavljača, stil koji, začudo, nije postajao dosadan, nego je plijenio hipnotičkim ugođajem u vrlo usku notnom rasponu. Iznimno je zanimljiv bio prodorni i ekspresivni nazalni ton glasova, bez vibrata, ali s guturalnim ukrasima. Glazba je povremeno bila popraćena i plesom lakih pokreta jednog ili dvoje plesača, ali i jednim virtuozno-akrobatskim plesom gitarista.

Tematski, kako nam je to pokušala pojasniti voditeljica skupine, pjesme su se kreatale od ljubavnih, pa do suvremenih društveno-političkih sadržaja, poput rata i mira, demokracije, izbjeglištva ili strahota AIDS-a. Slušajući pjesme Tartita, bilo je lako zamisliti beskrajna pustinjska prostranstva i pucketanje vatre u hladnim noćima, ugođaj uz koji je ta glazba i nastala. Istodobno tužna i radosna, glazba Tartita zaista se mogla shvatiti kao svojevrstan blues, a njezin hipnotički zvuk kao misaona i osjećajna rijetkost velike snage u kulturnoj pustinji suvremenoga svijeta.

Velimir Cindrić