Puls vremena

»Europski glasnik, gl. ur. Dražen Katunarić, br. 8, god. VIII, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2003.

»Europski glasnik« časopis je bez jasno istaknute »deklaracije« svoje primarne orijentacije, no po sadržaju osmoga broja može se zaključiti da su mu glavna područja interesa književnost i politika, uz koje se bavi i društvenim znanostima (psihologijom, filozofijom, antropologijom), u nastojanju da opipa puls našega vremena i odredi mu duh. Naglašeno je edukativne koncepcije, pa je svaki prilog opremljen kratkom, informativnom bilješkom, koja ga smješta u kontekst i obrazlaže njegovo značenje u suvremenosti. Osobita pozornost posvećena je prijevodu i predstavljanju velikih, afirmiranih, a u Hrvatskoj još na neki način zanemarenih, imena svjetske književnosti.

Najimpresivniji autor predstavljen u ovom broju kultni je američki pisac Charles Bukowski. Duhovno srodan pjesnicima beat-generacije, iako im zapravo nije pripadao (kao, uostalom, ni bilo kojoj drugoj književnoj skupini), Bukowski je poznat kao jedna od najosamljenijih i najizdvojenijih figura suvremene svjetske književnosti i umjetnosti uopće. Svi su mu tekstovi, bilo da je riječ o kratkim pričama, dnevničkim zabilješkama ili poeziji, karakteristična ironično-crnohumornog stila i posebnog svjetonazora koji njeguje sklonost svemu devijantnom i nekonvencionalnom te zastupa strast i odvažnost kao najvažnije ljudske vrline (paradigmatična je u tom smislu pjesma Jalovost, izraz nepomirljiva stajališta prema prosječnosti i mlakosti). Karakterizira ih i velik udio autobiografskoga (prema priznanju sama Bukowskog, više od 95 posto). Glavne su mu teme stvari koje najviše ponižavaju čovjeka: tjelesne funkcije i disfunkcije, moralno propadanje, ovisnosti, poroci (alkohol, prostitutke) i bijeda. Bukowski je do grla uronjen u ljudsko dno, ali je duhovno nadmoćan i distanciran od ružnoće koja ga okružuje, pa ona ne samo da ga ne deprimira nego ga zabavlja i potiče na duhovitost.

Bizarna fantastika

Meksički pisac Carlos Fuentes predstavljen je dvjema pričama, nekoliko osvrta slavnih kolega pisaca (G. G. Márqueza, Octavia Paza, M. Kundere) i intervjuom. Osvrti slavnih kolega pretežno su sentimentalne naravi te ga ne određuju izrazitije kao književnika. U tom je pogledu na boljem putu popratna bilješka prevoditelja Voje Šindolića, koja jednu od njegovih priča određuje kao spoj elemenata magičnorealističkog, fantastičnorealističkog i irealističkog romana, ali se, nažalost, ne upušta u pokušaj definiranja tih pojmova. Fuentesova dominantna tema traganja za osobnim i nacionalnim identitetom, te karakteristično bavljenje metafizičkim idejama, prisutni su i u dvjema ovom prigodom objavljenim pričama. Njihova bizarna fantastika proizlazi iz sudara starih mitova sa suvremenom kičastom mitologijom industrije zabave i politike, a neobične su i po tome što u njima nema uobičajena ugovora s čitateljem, odnosno zamagljene su žanrovske konvencije, tako da ispričano ima nekoliko mogućih razina tumačenja i značenja.

Francuski i belgijski pjesnik Henri Michaux, koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća stekao veliku slavu zahvaljujući silno pozitivnim kritikama francuskih nadrealista i američkih pjesnika beat-generacije, predstavljen je fragmentima putopisa (Barbarin na Cejlonu, Barbarin u Kini), zapisom meditativnoga karaktera (Ideogrami u Kini) te osvrtima pjesnikovih znanaca i proučavatelja. U osvrtu Richarda Seiburtha, koji se bavi Michauxovom poetikom, istaknuto je da je Michaux u Kini otkrio tradiciju u kojoj su slikanje, pisanje i teatar istodobno konkretni i apstraktni, materijalni i nematerijalni, čvrsti i tekući, odnosno tradiciju koja se nije zasnivala na mimetici, nego ponajprije na znakovima, te da ga je to potaknulo na istraživanje procesa s pomoću kojeg se crtanje ili slikanje pretvara u pisanje, i obrnuto.

Ironijsko izokretanje erudicije

Poseban tematski blok posvećen je i Marcelu Schwobu, manje poznatu piscu 19. stoljeća, važnu po tome što je snažno utjecao na J. L. Borgesa, A. Bretona, A. Artauda i G. Apollinairea. Njegovi tekstovi pokušaji su imaginarne rekonstrukcije povijesti, a zbog česta ironijskog izokretanja erudicije ostvaruju neobičnu sintezu realizma i fantastičnog simbolizma. U njima je poništena važnost razgraničenja fikcije i povijesti, a miješaju se i žanrovi. U Imaginarnim životopisima Schwobova je namjera bila pomno portretirati jedinstvene, neponovljive živote 22 osobe, posve neovisno o njihovoj povijesnoj autentičnosti i važnosti. Paradoksalno, uza svu raznolikost portretiranih, pozornost se nehotice, usput, svraća i na ono što im je svima zajedničko: na vremensku i bitnu ograničenost života, odnosno konstantne točke rođenja, življenja u nekoj neodređenoj i uzaludnoj nadi te smrti.

Tematski blokovi Očevi i djeca, Užitak proze i Poetska traganja predstavljaju po nekoliko književnika zajedno (J. L. Peixoto, R. Simić, R. D. Laing, H. de Balzac, J. Hermann, F. Hernandez, R. Jarak). Među njima se kao kvalitativni vrhunac ističu priče strave urugvajskoga pisca Felisberta Hernandeza, zbog majstorski ostvarena ugođaja sablasnosti i ludila upletanjem začudnih i uznemirujućih motiva te sjajna osjećaja za sugestivan, ritmički raspored i orkestraciju boja i zvukova.

Vrlo su zanimljivi i prilozi iz psihologije, objedinjeni pod naslovom Povratak emocija, koji umjesto stare teorije o suprotstavljenosti razuma i emocija promoviraju novu o njihovoj uskoj povezanosti i usklađenoj suradnji, a bave se i vrlo aktualnom i raširenom bolešću današnjice — depresijom. Nikako ne bi trebalo zaobići ni temu koja, kao pravi šećer na kraju, zaključuje broj — Filozofski smijeh, mali povijesni pregled pokušaja definiranja smijeha i razmišljanja o smiješnome i komičnome.

Kao časopis koji izlazi jednom godišnje, u monumentalnom izdanju od oko tisuću stranica, »Europski glasnik« ne doima se osobito praktičnim. No, zapravo je vrlo informativan i koristan, pomno odabrane i priređene građe, tako da njegova težina nipošto nije samo fizička.

Svjetlana Sumpor