Ptice jedu ribe

Priča se da nam se sprema novi pravopis. Imamo ih već nekoliko, stručnjaci za jezik ne mogu nikako postići dogovor o zajedničkom stručnom rješenju, a široka javnost i ne očekuje neki veliki sporazum. Kažem široka javnost, jer se hrvatskim jezikom ne služe samo profesionalni književnici i ljudi od pera, već i oni drugih profanih zanimanja u tehnici, medicini, pravu, biologiji, trgovini itd. Svima je važno — oprostite mi, čak i presudno važno — što točnije prenijeti svoje misli i zaključke drugim ljudima, sa što manje dvosmislenosti. Većina ljudi očekuje da će, ako se u hrvatskom pravopisu postigne bilo kakav dogovor, on biti u okviru pisanja riječi i pojmova (npr. obračun između pogreške i pogrješke), a ništa se neće mijenjati u sintaksi i njezinoj povezanosti s točnim prenošenjem misli. A problem je baš u tome, pa postoji osjećaj da su ovim problemom više zaokupljene druge struke negoli lingvisti.

Prvi put sam zapazio da postoji problem prije gotovo trideset godina. Nakon jednog kirurškog dežurstva odvezao sam se na more, gdje je moj četverogodišnji sin ljetovao s mojim tastom. Djed i unuk šetali su uz more, a ja sam slijedio nekoliko koraka iza njih i slušao razgovor. Bilo je kišovito vrijeme, galebovi su letjeli nad valovitim morem i povremeno se zalijetali u more.

— Što oni rade? — pitao je dječak.

— Jedu ribe. — odgovorio je djed.

— Zašto? — ponovio je unuk.

— Ptice jedu ribe.

Dječak ga nije razumio, očito nakon neke druge priče u kojoj je riba, morski pas, pojeo pticu.

— Tko koga jede? — ponavljao je dječak.

Shvatio sam da je prosta rečenica »Ptice jedu ribe« dvoznačna, već prema tome koja je riječ u rečenici subjekt. U hrvatskom jeziku subjekt ne mora biti na prvom mjestu u rečenici (kao ni u većini drugih jezika), pa se u navedenoj rečenici ne zna tko koga jede. A četverogodišnjem dječaku to je očito bilo važno.

Mnogo godina kasnije, kada sam čitao Chomskog i njegove knjige o sintaksi, pročitao sam o različitoj logičkoj strukturi nejasnih rečenica, iako su one bile jezično ispravno oblikovane. Te strukture osjećaju mala djeca koja uče govoriti, dok ih stariji ne zapažaju, možda i nakon dugotrajna školovanja koje danas potpuno zanemaruje takve dvosmislenosti unutar diskursa.

Opisao sam događaj sa pticama drugim članovima obitelji, među prijateljima i kolegama, od kojih su neki bili i profesori hrvatskog ili kojeg drugog jezika. Nitko nije smatrao problem nejasne rečenice relevantnim, i svi su prihvaćali priču kao anegdotu. Često sam zapažao slične dvojbenosti u raznim natpisima, pretežno u novinskim naslovima. Priznajem da ih u beletristici nisam nalazio, no možda, ako tamo i postoje, nisu ni bile toliko važne za smisao teksta da bi ih čovjek zapazio. Međutim, u nekim strukama, i njihovim tekstovima, te su dvojbenosti značajne, pa čak u nekim slučajevima i fatalne.

Drugi je problem iskrsnuo u složenoj rečenici, u kojoj nije propisano na koju se riječ u glavnoj rečenici odnosi zavisna rečenica. Konkretni primjer bio je više nego očit. Za vrijeme posljednjega rata bio sam šef jednog zagrebačkog urološkog odjela. Jednoga je dana s bojišta u bolnicu primljena oveća skupina ranjenika, od kojih je jedan imao prostrijelnu ranu u predjelu desne lumbalne regije (na boku) sa sumnjom na ozljedu bubrega. Liječnik na bojišnici, koji je pružio prvu pomoć, očito je otprije poznavao ranjenika, jer je na pratećem dokumentu rukom napisao primjedbu: »Ranije je liječen zbog kamenca lijevog bubrega koji je operacijom izvađen«. Što je izvađeno? Pitali smo se. Kamenac ili bubreg na suprotnoj strani od sadašnje rane?

Nije bilo baš mnogo vremena za provlačenje ranjenika kroz radiološku i slikovnu dijagnostiku, on sam o lijevom bubregu mrmljao je potpuno nepouzdane informacije, pa smo ga odveli u operacijsku salu. Iako mi kirurzi dobro znamo što moramo raditi u takvim slučajevima, dali bismo mnogo za predoperativnu informaciju što se nekada zbilo s lijevim bubregom. U neformalnom razgovoru za vrijeme pranja prije operacije ja sam komentirao nepreciznost jezika kao takva, a moj asistent krivio je nepreciznost kolege na bojištu.

— Čitaj Chomskog, rekla mi je kćerka, tada već s diplomom klasične filologije, kada sam, nakon tog događaja, nastavio dosađivati o nepreciznosti jezika i potrebi da lingvisti uvedu nova pravila u sintaksu. A Chomsky, dok se još bavio jezikom, a ne antiglobalizmom kao sada, napisao je nekoliko knjiga o sintaksi i dvosmislenim strukturama rečenice. Klasičan je njegov primjer rečenice: »I saw the woman walking along the street.« U prijevodu: »Vidio sam ženu koja je šetala ulicom«, ali postoji i značenje: »Vidio sam ženu dok sam šetao ulicom«.

Poslije sam vidio i da se dobar dio filozofije dvadesetog stoljeća žestoko bavio načinom prenošenja misli iz jednoga korteksa mozga u drugi.

— We are confused by English language — grmio je tridesetih godina B. Russell s podija katedre za filozofiju u Cambridgeu, a njegov nasljednik L. Wittgestein u svom je filozofskom traktatu i u svojim predavanjima otišao još dalje. Anegdota kaže da je umjesto predavanja čitav sat šutio, kako bi što zornije prikazao studentima problem: »...jer, jezik je toliko nepouzdan, da je bolje šutjeti«.

Naš filozof, Nenad Miščević, također opisuje problem jezika u svojoj knjizi Filozofija jezika.

Čini se da su stručnjaci u pojedinim granama struka počeli samostalno rješavati problem. Neki su pravni dokumenti i tekstovi, primjerice ugovori, iako navodno precizni, jezično toliko nezgrapni, da su teško razumljivi nestručnjaku. Programeri softvera pošli su drugim putem. Suočeni sa činjenicom da moraju davati zapovijedi najbržoj, najtočnijoj, ali i najglupljoj stvari na svijetu, računalu, a priori nesposobnoj za bilo kakvu spontanu asocijaciju, utekli su se i promjeni značenja riječi, i to onih najčešćih u razgovoru: »i« i »ili«. Logički operatori »i« i »ili« znače u, baš svakoj, tražilici na internetu presjek skupova (i), odnosno uniju skupova (ili). Upravo suprotno nego u svakodnevnom govoru. Pa tako, ako tražimo knjige koje su napisali Janko i Marko, dobit ćemo sve knjige u kojima su oni zajednički autori. Ako tražimo knjige koje su napisali Janko ili Marko, dobit ćemo sve knjige od Janka, od Marka te sve njihove zajedničke knjige. Na posljednjoj izložbi knjiga, Interliberu 2003. godine, prisustvovao sam javnim odgovorima o jeziku i ispravnom pisanju na pitanja iz omanjeg auditorija. Probleme i pitanja odlično je tumačio jedan od nastavnika s filozofskog fakulteta, ali na jedno pitanje iz publike o značenju »i« i »ili« nije dao odgovor koji bi objasnio nejasnoće. Meni, osobno, lektor je precrtao sintagmu »i/ili« kada sam u svojoj (medicinskoj) knjizi opisivao simptome u pojedinim bolestima.

Još je složeniji odnos u pogodbenim rečenicama: »ako..., onda...«.

Chomsky je posebno opisivao takve pogodbene strukture, a programeri, primjerice u računalnom programu Java, razlikuju pet razina pogodbe.

Da zaključim, strukovni se jezici nažalost pomalo udaljavaju od našeg zajedničkog, lijepog, tečnog i pravilnog jezika. Idelno bi bilo kada bi, danas suhoparni i nezgrapni strukovni jezici, našli ravnotežu s normalnim, standardnim stilom, i istodobno sačuvali jednoznačnost iskaza uz odstranjenje dvojbenoga smisla sadržaja. Ako se baš sve ne može slijediti lingvistikom, možda se može ponegdje biti elastičniji u prilagodbi strukama. U drugim pak slučajevima treba možda biti stroži i ustrajavati na jednoznačnosti pojedinih izričaja.

Što bi se dogodilo ako bi u budućnosti profesori hrvatskog jezika učili djecu da u aktivnom obliku proste rečenice subjekt mora biti na prvom mjestu; ili da se u nejasnoj zavisnoj rečenici mora u zagradi ponoviti riječ na koju se odnosi rečenica; da se prihvati da složenica »i/ili« može jednostavnije opisati specifične okolnosti?

Ako ništa drugo, olakšalo bi četverogodišnjim dječacima promatranje galebova na olujnom moru. Pa i kirurzima, a i mnogim drugima, neki bi problemi bili lakše rješivi.

P.S. U tekstu spomenutom ranjeniku ranjeni bubreg je sačuvan, a i lijevi je postojao, jer je prije izvađen samo kamenac.

Moj sin danas se uopće ne sjeća događaja sa pticama.

Prema tome, mnogi će reći da se može zaključiti da problema uopće nema i da možemo nastaviti po starome. U tom slučaju i dalje ćemo se baviti samo riječima i promatrati, u našoj sredini neizvjestan, a definitivno najmanje važan, obračun pogreške i pogrješke.

prof. dr. sc. Marjan Radej

Bolnica Sv. Duh, Zagreb