Privatno i povijesno

Privatno i povijesno

Kao i većina njegovih uradaka i ovaj Taborijev tekst sadrži lica na rubu klaunerije, iza čije se maske kriju uništene osobe koje nam glumac svojom spretnošću treba otkriti

Osnova je dramskoga rukopisa Georgea Taborija, mađarsko-austrijskog dramatičara, kako i sam kaže, komika iz koje vrišti užas, a njegovi likovi najčešće su gubitnici na marginama života, poput beskućnika iz drame Mein kampf, koji će u susretu s mladim Hitlerom u jednom skloništu za beskućnike osjetiti nadiranje zla. Tabori na našim scenama nije bio čest gost. Spomenutu dramu igrali su prije dvadesetak godina u Teatru ITD kao i 1996. u Osječkom kazalištu.

Strah od drugog i drukčijeg

Na Sceni Mamut u Gaveli sada se Tabori predstavlja manje poznatim tekstom Weismann i Crveno Lice u režiji Jasmina Novljakovića, redatelja koji se školovao u Poljskoj, a poznat je i kao dio kultne sisačke grupe Daska. Podnaslovljen kao židovski vestern, tekst također sadrži prepoznatljive Taborijeve dramske opsesije; odjeci užasa holokausta i židovskog stradanja te predsrasude i strah od drugog i drukčijeg. U pustinji se sastaju dvojica velikih gubitnika — mali činovnik Židov sa slaboumnom kćeri koji je krenuo prosuti pepeo svoje preminule supruge i Poluindijanac, koji je cijeloga života prodavao folklor svoje rase kao statist u holivudskim filmovima i zgađen time došao u pustinju skončati. Njihov je odnos isprepleten nepovjerenjem i predrasudama koje završavaju u tragikomičnom nadmetanju čija je patnja tijekom života bila veća.

Tabori u svojim djelima najčešće tematizira problem antisemitizma pa tako ni ovaj tekst nije iznimka, no u ovom je slučaju dotaknuo još jedan bolan problem, pitanje identiteta onih, u ovom slučaju Indijanaca, koji su stjerani u geta ili komercijizacijom svedeni na puki folklor, ali i problem drukčijih neprilagođenih umom, za koje društvo jedino rješenje nalazi u segregaciji. Taj je problem redatelj Novljaković poželio i kontekstualizirati pa je predstavu prožeo videoprojekcijama tekstova i slika naših segregacija; Roma i djevojčica zaraženih HIV-om. Video (Vlado Končar) i inače je bio redateljevo omiljeno sredstvo kad je trebalo ilustrirati problem pa su tako usporedno s Indijančevom ispovijedi o komercijalnom iskorištavanju njegove rase na filmovima iskorišteni autentični fragmenti iz westerna, gdje se upucavanjem crvenokožaca osobito istaknuo John Wayne, ali i odlično ironijski ukomponirana videoprodaja tipičnih indijanskih suvenira, što taj getoizirani narod svodi na pusti folklorizam, kojim se zamagljuje njihova tragična sudbina.

Lica na rubu klaunerije

Kao i većina njegovih uradaka i ovaj Taborijev tekst sadrži lica na rubu klaunerije, iza čije se maske kriju uništene osobe koje nam glumac svojom spretnošću treba otkriti. Tu je najviše uspjeha imao Enes Vejzović (Crveno Lice), koji je iz početne uloge karikiranoga Indijanca kakva je navikao glumiti na filmu, finom ironijom i autoironijom, ljuštio masku koja je na kraju razotkrila čovjeka bez identiteta s dušom kao pustinjom. Pridružila mu se Antonija Stanišić (slaboumna djevojka Ruta) uspjevši bez iritantne karikaturalnosti koja obično prati interpretacije uloga mentalno oboljelih pokazati kako se ispod hendikepiranog uma krije biće koje čezne za drukčijim, ne samo psihijatrijskim, pokroviteljskim ili sažalnim pogledom.

Najnedefiniraniji je bio Siniša Ružić (Weismann), koji igrajući na jednoličnom fonu groteske nije uspijevao predočiti sve nijanse duboko frustrirana oca, muža i Židova, lica u kojem su se prepletale privatne i povijesnim tragedijama izazvane traume. Njegov je lik ostao visjeti u zraku usprkos povremenim proplamsajima ranjivosti kojima je znao nahraniti svoj lik u trenucima gubitka dostojanstva, no ipak premalo da bi posve prešao rampu. Svoje pretvorbe iz lovca-kradljivca, prodavača indijanskih suvenira i svećenika koji nam u kratkoj propovjedi govori kako trebamo voljeti sebe i druge u zgodnim je stankama duhovito odigrao Sven Šestak, vješto nabacujući iz bogata izbora maski ljudskoga licemjerja.

Gordana Ostović