Vijenac 262

Kazalište

BAD Co.: Ivana Sajko, Misa za predizbornu šutnju

Poučak za predizbornu odluku

Misa nudi uobičajene novokazališne stileme, ponekad dovedene do ruba funkcionalnosti i smisla, a ponekad i logično inkorporirane u tijelo izvedbe

BAD Co.: Ivana Sajko, Misa za predizbornu šutnju, red. Ivana Sajko

Poučak za predizbornu odluku

Misa nudi uobičajene novokazališne stileme, ponekad dovedene do ruba funkcionalnosti i smisla, a ponekad i logično inkorporirane u tijelo izvedbe

Jedino oni koji su kadri izjaviti da ih politika ne zanima, i time zapravo priznati da pristaju biti vođeni, ne pitaju se koliko smo zaboravili, ili prešutjeli, u trenutku kad izlazimo na birališta. Ista se igra ponavlja svake četiri godine, u nemirnijim razdobljima i malo češće, a pravog odgovora, kao i na sva dobra pitanje, nema.

Ivana Sajko, mlada zagrebačka dramaturginja s već nekoliko nagrada Marin Držići nešto rjeđim izvedbama, postavila je isto pitanje i iz njega stvorila dramu koja odjecima više nalikuje Genetu ili Koltesu nego Beckettu, od kojega su posuđena imena likova Mise za predizbornu šutnju. Mjesto izvedbe, Dom HDLU, ne određuje samo činjenica da je riječ o trodijelnom projektu BAD Co., gdje predstava dolazi s izložbom Gorana Petercola i glazbom Davida Simonsa i Lise Karrer objavljenoj na CD-u koji je ujedno i programska knjižica. Riječ je o metaforičkom spoju motiva iz predstave i povijesti građevine s brojnim ožiljcima političkoga silovanja.

Nimalo jednostavno

Iako ostvarena unutar Bezimenog autorskog društva, Misa je potpuno autorski projekt jer je dramatičarka postala i redateljica. Hrabri korak rezultirao je predstavom prepoznatljiva BAD Co. izraza koji plesu, pokretu, dramaturgiji i glumi posvećuje gotovo jednaku pozornost. U režijskom smislu Misa nudi uobičajene novokazališne stileme, ponekad dovedene do ruba funkcionalnosti i smisla, a ponekad i logično inkorporirane u tijelo izvedbe. Fragmentiranje gledateljske percepcije ovaj put obilježavaju svjetlosne instalacije Gorana Petercola, ciklički video Simona Bogojevića Naratha i činjenica da publika auditivne podražaje prima putem slušalica, koje ipak ne poništavaju akustiku prostora.

Misa za premisu uzima relativno jednostavnu priču — u predizbornoj noći predsjednički kandidat zbraja svoja nedjela. Ubojstvo i silovanje tek su dio lanca kojim se ispisuje psihogram osobe koja doživljava preobrazbu u gospodara života i smrti, čovjeka koji više nije čovjek, nego je uvjeren da mu moć, nažalost demokratskim putem dodijeljena, daje i nadljudske, a neljudske, okvire djelovanja.

Kao i u prethodnom tekstu, i predstavi, Rebro kao zeleni zidovi, jednostavna sižejna potka tek je podloga za istraživanje. Tada je prava tema bila zatvoreni represivni sustav, dok Misa zahvaća šire. Upravo zbog raspona tema izvedba se u trenucima gubi u slabije razumljivim poveznicama, djelomično i zbog specifična načina izgovaranja teksta, ili onoga što je od teksta ostalo. Tako su dijelovi predstave stilizirane banalnosti, kao što je mali militaristički solo Pravdana Devlahovića, dok lirske trenutke donosi u prizorima sa ne više samo plesački zanimljivom Željkom Sančanin. Uloge kandidata i njegova ljubavnika podijelili su Franjo Dijak i Rakan Rushaidat, etablirani glumci s očitom željom za drukčijim kazališnim izrazom, što su dosadašnjim ulogama i pokazali.

Zbog do krajnosti fragmentirana izvedbenog jezika Misa za predizbornu šutnju mogla bi imati poteškoća s publikom. Dominantni simbol ostaje snimka povraćanja, autorski komentar na koji gledatelj može i ne mora pristati. Kao i na vlastiti interpretativni napor pri gledanju ove nimalo jednostavne ni pitke predstave.

Igor Ružić

Vijenac 262

262 - 18. ožujka 2004. | Arhiva

Klikni za povratak