Posudba

Ima ljudi koji na svaku knjigu, čim je nabave, odmah udare svoje ime i prezime: uzmu flomaster, pa se na prvoj stranici kitnjasto potpišu. Dugo mi je ta navada bila čudna, i vjerovao sam da svjedoči o nekoj vrsti krize identiteta u takvih ljudi: oni, vjerovao sam, doživljavaju kupnju knjige kao nekakav svoj autorski čin, pa imaju potrebu da se kao autori i ovjekovječe. Ali, onda sam shvatio da je to objašnjenje u isti mah i suviše naivno i suviše komplicirano. Nije tu riječ ni o kakvu identitetu, riječ je praktičnosti: ti ljudi imaju mnogo prijatelja koji vole posuđivati knjige, pa se na taj način brane od mogućnosti — dapače, od navade — da im knjige nikada ne budu vraćene.

Ta je obrana, doduše, posve slabašna, jer i potpisane knjige redovito zauvijek napuštaju svojega prvobitnog vlasnika, a ime na njima tek je slaba osveta: ono treba da podsjeti nemarna posuditelja čija je ono knjiga i da mu izazove grižnju savjesti. Ta će grižnja savjesti, međutim, često imati i suprotan učinak: tek će tada čovjeku biti neugodno da knjigu vrati vlasniku, pa će zato i ubuduće pri svakom susretu s njim mudro šutjeti. Svakomu je poznato da se posuđene knjige ne vraćaju, pa bi to moralo biti jasno i onom sirotanu koji se od te svemirske zakonitosti mislio zaštititi ispisujući vlastito ime na knjigu.

A i logično je da se knjige — upravo zato što znamo kod koga su — izgube temeljitije nego da smo ih ostavili u odjeljku međunarodnoga vlaka. Na takvu knjigu djeluju mnoge zakonitosti koje ne vrijede za druge knjige, a sve vode samo jednom cilju: da knjiga više ne bude naša.

Jer, kod privatne posudbe ne postoji rok vraćanja. Kad prijatelj od vas zatraži knjigu, vi mu ne možete reći da vam je mora vratiti za dva tjedna ili za mjesec dana: ta, on je i posuđuje od vas upravo zato što vi niste biblioteka. Koliko je, međutim, pristojno držati posuđenu knjigu, to nitko točno ne zna. To ovisi o posuđivačevoj prosudbi: o tome koliko njemu samu knjiga treba i koliko on misli da treba vlasniku. Obično on procijeni da njemu treba jako, a vlasniku nikako, i da cijela stvar može malo pričekati. I tako se taj rok otegne toliko da i vlasnik i posuditelj stanu misliti kako je onaj drugi na knjigu već i zaboravio, pa im je neugodno podsjećati ga.

Osim toga, čovjek posuđuje knjige zato da bi ih čitao, a ne zato da bi ih držao na polici. A dok ih čita, on puši, jede, pije, spava, reže nokte, čisti cipele i radi milijun drugih stvari, od kojih onda knjiga neizbježno strada. Pojave se na njoj mrlje, zavrnu joj se listovi, ostane masni krug od vrućeg lonca na koricama. Posuđivaču postaje neugodno da knjigu takvu vrati, pa obećava sebi da će vlasniku nabaviti posve nov primjerak. Toga primjerka onda u prvi mah nema u antikvarijatima, a kad se nađe, posuditelj baš tada nema novaca. I, tako vrijeme učini svoje: posuđena knjiga ostane kod njega i čini se da je to prirodno stanje.

A za to su zaslužne i same knjige. One su, naime, poput pasa-lutalica: kad im netko pruži krov nad glavom, kad se za njih veže, one se uz njega priljube i teško ga napuštaju, ne birajući mnogo koji će to vlasnik biti. One se nekako pripitome kod novog vlasnika, počnu se dobro osjećati na njegovoj polici, sprijatelje se s drugim knjigama (pospu se istom prašinom i steknu isti miris), i na kraju su i sretne kad se dogodi kakav incident (mrlja od kečapa ili izgoretina od opuška) zbog koje će zauvijek ostati gdje su i neće morati više putovati.

Knjige su, naime, društvena bića isto kao i ljudi. Uostalom, svi znamo da svaka knjiga bolje pristaje s jednim knjigama nego s drugima. A to slaganje često se dogodi upravo kod posuđivača. Knjige se između sebe slažu ili ne slažu onako kako se slažu ili ne slažu vlasnik i posuditelj. U međusobnom odnosu te dvojice knjige su ponekad uzrok, a ponekad i žrtva simpatije i antipatije. Jer, zna se dogoditi da knjiga ne bude nikad vraćena svome prvom kupcu naprosto zato što su se posuđivač i vlasnik međusobno udaljili: u jednom su času bili prijatelji, pa su i knjige razmjenjivali, a onda ih je nešto razdvojilo, te su tako i knjige ostale tamo gdje su se zatekle. U drugu ruku, mogu knjige i izazvati taj prekid: vlasnik se naljuti što mu posuditelj ne vraća knjigu, ili se ne naljuti, ali podsjeti posuditelja na obavezu, pa se zato ovaj naljuti. U svakom slučaju, knjiga opet zauvijek ostane u rukama onoga tko ju je posudio na nekoliko dana.

Dakako, kad bi čovjek bio fatalist, mogao bi kazati ovako: pa dobro, ako je tako, ima u tome i neke pravde. Knjige na taj način cirkuliraju, pa ako neka od njih zauvijek ode od nas, ili ako neka zauvijek kod nas ostane, onda je tako bilo i suđeno. Ali, to je zabluda, iz jednostavna razloga što jedni ljudi uvijek posuđuju knjige, a drugi uvijek daju na posudbu. Čovječanstvo se i dijeli na one u kojih se uvijek može nešto zanimljivo posuditi i na one u kojih nema ničega, nego moraju stalno posuđivati. I još više, i kad posude, ne postaju te posuđene knjige kod njih zanimljive drugim posuđivačima, nego se skrase i nekako stope s pozadinom, pa zato tu ostanu vječno. I, tek u tome može se vidjeti nešto sudbonosno.

A ako je tako, što onda da radi onaj od koga drugi stalno posuđuju, kako da se brani? Ja mu predlažem da posuđuje knjige samo ljudima kojima zalazi u kuću. Na taj će način makar viđati svoje knjige, biti siguran da im je dobro. A osim toga, možda mu se pruži prilika i za osvetu: kad domaćin — posuditelj — ode skuhati kavu, može izvorni vlasnik skinuti knjigu s police i upisati u nju svoje ime. Može učiniti ono što je trebao uraditi već na samu početku.