Orahova ljuska vlastite intime

Orahova ljuska vlastite intime

Virginia Woolf, Vlastita soba, prev. Centar za ženske studije, Zagreb, 2003.

Kao prvi u nizu što nam ih obećaje biblioteka Virginia Woolf u izdanju Centra za ženske studije pojavio se prijevod sada već kanonskoga djela Vlastita soba glasovite britanske autorice, koja je hrvatskoj javnosti, eventualno zainteresiranoj za nešto više od nedavne konstrukcije patetičnog glamoura njezina privatnog života u romanu i filmu Sati, do sada mogla biti poznata isključivo kao romansijerka, stvarateljica pripovjednih strategija tzv. struje svijesti. Nije zadugo drukčije bilo ni s britanskom recepcijom, gdje je Woolf također, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, ponajprije bila vodećom figurom modernističkoga formalnog novatorstva, recipijentski zahtjevna estetizma i društveno nekonvencionalna intelektualizma grupe iz Bloomsburyja. No da nije nužno riječ o tjeskobnom i hermetičnom, nepristupačnom romanesknom rukopisu, odanu suicidalnim pasažima psihološke introspekcije, pokazao nam je ipak i netom na hrvatskom objavljen Orlando (1928/2001), spisateljičina transpovijesna i transvestitska stilska šala, kojoj je isto tako, nažalost, u nas morala prethoditi filmska verzija.

Ikona 20. stoljeća

Dio opusa koji je zapravo bio glavnim motorom autoričine rastuće i u neku ruku protuslovne pretvorbe u kulturnu ikonu 20. stoljeća, eseji Virginije Woolf, ostao nam je, međutim, potpuno nepoznat. U žarište zanimanja dospijevaju — osobito dva najopsežnija, Vlastita soba i Tri gvineje — tek potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada angloamerička feministička književna i kulturna kritika u njima otkriva svoje manifeste ante litteram, zazive konstrukcije vlastite, ženske književne tradicije i pronicave obznane sprege patrijarhata, nacionalizma i militarizma. Naknadno otkriće spisateljičina složena odnosa prema feminizmu, koji je varirao od suptilne ambivalencije do prava pravcijata radikalizma, dakako, nije prošlo bez uzvratnih opomena kako je kao senzibilnu, ponajprije artistički ekskluzivnu osobnost ne bi valjalo odveć žustro prisvojiti i za koje ideološke motive. Tako se i uza spomenuta dva, u tome smislu posve očito feminizmu priklonjena djela, osobito ipak uza Vlastitu sobu, koja je 1991. čak doživjela i scensku adaptaciju Patricka Garlanda i televizijsku izvedbu u interpretaciji Eileen Atkins, nerijetko i danas može pročitati poneko prijekorno ali, koje ustrajava na tome kako je ponajprije riječ o dobru piscu, a tek sekundarno ili čak rubno o zagovornici ženskoga prava ne toliko na političkoizborni koliko na javni, intelektualni, napose književni glas.

Luksuz apolitičnog estetizma

Virginia Woolf našla se stoga osamdesetih u samome srcu angloameričkih kulturnih ratova, što su se vrtjeli i još se vrte oko pitanja književne i uopće umjetničke autonomije s jedne, ili pak društveno-političke uvjetovanosti književne institucije s druge strane. No mnogi voljno zaboravljaju da je tu raspravu sama vizionarski načela, odlučivši se u Vlastitoj sobi pozabaviti upravo problemom odnosa estetike i nečega načelno onkraj estetičkih normi, odnosa naime dviju korijenski nesumjerljivih, a ipak neizbježno međusobno upletenih analitičkih kategorija, književnosti i spola. Pa iako su baš prijepori koje je u akademskoj zajednici izazvala feministička kritika zdušno poradili na enormnu porastu autoričina književnog ugleda u posljednjim desetljećima, valja reći da je Vlastita soba, unaprijed odustavši od toga da čitateljima izruči zlatni grumen istine, i među feminističkim kritičarkama budila negodovanje, premda gotovo da i nije bilo veće tovrsne studije koja ne bi naslovnom aluzijom, epigrafom ili pukim navodom obznanila privrženost toj autoritativnoj, a krhkoj, društveno itekako angažiranoj, a opet plašljivo u osamu povučenoj intelektualnoj majci.

Konačno, i sam naslov upućuje na već spomenute dvije odvojene struje razumijevanja: s jedne strane, shvatimo li ga metaforički, asocira na povlačenje od buke javnoga života, ustezanje od političkoga trga, zaklon u orahovoj ljusci vlastita intimnog svijeta u kojoj se proniče i doseže beskraj imaginacije, bila ona muška ili ženska. S druge strane niče njegova namjerna, uvredljivo izravna, egoistična i materijalna doslovnost, koju Woolf kategorički ustvrđuje kao nužan preduvjet nastanku ženske književnosti, uz grubo preciziran iznos od petsto funti godišnje, bez kojih si nitko, ni muškarac niti žena, ne može priuštiti luksuz apolitičnog estetizma, slobodu od stvarnosnih utega, ucjena i pritisaka, a onda i književno neprimjerena bijesa i gorčine, slabosti nerijetko pripisivanih ženskom autorstvu što ih, u svojem intelektualnom poštenju i prosudbenoj nepristranosti, razumijevajući im uzroke, i sama pronalazi u pripovjednom glasu Charlotte Brontë.

Više od dosjetke

Nesmiljeno konkretna napomena o društveno-povijesnim, eksplicitno materijalnim uvjetima književnoga rada kojom je kanda željela efektno iznenaditi svoje negdašnje žensko slušateljstvo (riječ je naime o dvama predavanjima pod naslovom Žene i književnost održanima na ženskom koledžu) nije puka dosjetka. Nakon nje nižu se poglavlja koja će dosljedno slijediti intuiciju o nerazrješivosti estetskog učinka književne riječi od onoga što Woolf pionirski otkriva kao stupove njezina institucionalnog posredovanja — sveučilištâ, bibliotekâ, izdavačkih kuća, novinske kritike i studijske kanonizacije relevantna književnog nasljeđa, redom poprišta povijesne ženine nelagode u kulturi, ali i redom privilegiranih odredišta suvremenih kulturnostudijskih analiza ne samo povijesnih uvjeta načina tvorbe nego i kontingentnog karaktera književne vrijednosti.

Da je sam esej krivac sporovima koji se oko njega nastavljaju množiti, ponajbolje pokazuje spomen triju izmišljenih, kontroverznih, politički oprečnih likova koji u Vlastitoj sobi, pored znanih stvarnih majki engleske ženske književnosti, Jane Austin, sestara Brontë, George Elliot i drugih, zauzimaju počasno, mnogo puta evocirano mjesto, ovisno već o akcentu koji pojedini borci za vlastitu Virginiju Woolf žele istaknuti. Prvi je lik Judith Shakespeare, lik nepoznate, jednako darovite, zaboravljene Bardove sestre, koja se u onodobnim uvjetima nije mogla obrazovati i nije mogla postati glumicom, pa trudna završava život samoubojstvom. To je lik Autoričine žene-žrtve povijesti, žene koje u književnim pregledima nema ne zato jer je iz nje izbačena, nego zato jer je njezino nerođeno spisateljstvo apsolutna književnopovijesna nemogućnost, a i jer je povijest općenito ionako nezainteresirana za vlastite otpatke.

Drugi su par likova prijateljice Olivia i Chloe, likovi žena koje u književnost dospijevaju ocrtane izvan muškoga sustava odnosa, žene koje sa sobom donose nesvodivu vlastitost međusobne komunikacije, a možda i vlastitu ljubav »kojoj se ne smije izreći ime«. I Judith, vjesnica ženske dionice tzv. male povijesti, i Olivia i Chloe, navjestiteljice queer politike i specifične estetike, argumenti su u prilog eksplicitnoj feminističkoj svijesti Virginije Woolf. Treći lik, lik androgina, kojim se esej okončava, a koji na pozornici spisateljičine mašte utjelovljuje utopiju punog kreativnog raspona onkraj spolne diferencijacije — dapače, brak muškog i ženskog senzibiliteta — bio je, međutim, kamen spoticanja u ženskoj kritici, a i najprominentniji argument usuprot protupatrijarhalnom tonu što se Virginiji i ovom eseju navodno neosnovano pripisivao.

Britka spisateljska gesta

No taj se argument podigao naknadno, kao nervozni odgovor na brojnost novoosnovanih akademskih ženskih vlastitih soba diljem britanskih i američkih sveučilišnih kuća (brojnost kojoj se hrvatske, dodajmo, još nisu uspjele pridružiti ni jednim jedinim službeno ozakonjenim članom). Taj argument zanemaruje da se utopija androginije Virginije Woolf iscrtava na podlozi razorno dočarane jednostranosti androcentrične kulturne situacije, kao opomena da svijet književnosti ostaje jalov kada nije oplođen i ženskom stranom svijesti, ukusa i književnoga genija, te da bi univerzalistički ideal umjetnosti moralo biti androgino dijete spomenutoga bračnog prožimanja, pa tako nipošto ne počiva onkraj spolova, nego u njihovoj mentalnoj fuziji.

Naravno, ponad ili ispod idejâ, eksplikacijâ, primjerâ, sadržaja ovoga eseja, čas kao potporanj, čas kao potkopavalac, krije se britka spisateljska gesta koju je nemoguće odvojiti od vitalne, premda ne i žučljive upletenosti u temu ženske kako književne tako i znanstvene kreativnosti te prepreka s kojima se ona povijesno morala sudarati. Tajna produljenoga trajanja Vlastite sobe krije se ne samo u naknadnoj povijesnoj prepoznatljivosti gotovo svih i danas aktualnih toposa feminističke književne kritike, nego ponajprije u duhovitu hibridu priče i analitičke argumentacije, u prednosti danoj zornosti slika nad šupljinom pojmova, u odanosti pisanju i mišljenju za tzv. običnog čitatelja, kako i sama Woolf naziva jednu svoju zbirku eseja. U hrvatskom izdanju, za koje moramo zahvaliti prevoditeljici, urednici i začetnici biblioteke Ivi Grgić, imamo prilike tu gestu uočiti i u prevoditeljičinu pogovoru, gdje odaje počast njezinu upravo već obrazloženu dugoročnom učinku, duhovito je, ali i ponizno obnavljajući izravnim smještajem u hrvatske prilike, maštom prkoseći redovitim pogovaračkim uzusima baš kao što je i Virginia prkosila žanrovskim uzusima učena predavanja.

Anamneza stigmatizacije ženske književnosti

Vlastita soba svoj je prvi javni hrvatski glas stekla na sajmu knjiga u Puli, posvećenu ženskoj moći, na kojem su se čitali ulomci iz eseja i na kojem je on prvi put promoviran, sajmu oko kojega se, kao što znamo, podiglo dosta žensko-muške medijske prašine. U tome je kontekstu proklamirani oslonac o to djelo Virginije Woolf bio u jednom tekstu proglašen ziheraškim »light akademizmom«. Pa ipak, nema ništa što bi autorici bilo više strano: nije se obrazovala na sveučilištu, bila je kritična prema njegovoj hijerarhiji, sterilnosti i paternalizmu, a njezina bogata esejistika rezultat je upravo spisateljičina pokušaja da revnim, svakodnevnim radom nadoknadi taj bolno doživljeni manjak. Premda se i sama upustila u anamnezu stigmatizacije ženske književnosti za priklon rubnim ili trivijalnim žanrovima, upravo dakle ono što je dvije apostrofirane autorice izbacilo iz pulskoga panteona, bila je vrlo daleko od toga da se bori za odsuće književnih kriterija i pravo na središte medijske pompe unosnim trženjem svojega resentimana. Upravo se, ironije li, zahvaljujući povijesnom radu njezina eseja i mogla dogoditi ta u neku ruku katarzična lokalna rasprava, koja je rječito pokazala besmislenost apriorističkoga muškog i ženskog institucionalnog zaplotnjaštva, ali i neutaženu nužnost da oba spola neprekidno, ravnopravno i meritorno pregovaraju i o vlastitim književnim i kulturnim vrijednostima.

Lada Čale Feldman