Ništa od katarze

Ništa od katarze

Među malobrojnim profesionalnim ostvarenjima tri su se filma barem produkcijski zaletjela visoko

Trinaesta priča o hrvatskom igranom filmu kratkoga i srednjega metra počela je zapravo daleko prije nego što su Dani hrvatskoga filma skratili ’format’ i stigli do ovogodišnje ’nesretne’ brojke. Kraćega igranog filma uvijek je bilo malo; bio je hirovit, nepredvidljiv i nezreo, bez sustavne podrške državne kase i profesionalnih producenata. Kada se sve zbroji, uglavnom i s razlogom bio je prosječno loš ili osrednji, a tek iznimno spretan i poticajan. Kako je televizija u proteklim godinama gušila dramsku proizvodnju, a dramski program namicala financiranjem cjelovečernjih filmova, ’najčešće’ su ga spašavali autori ’pod mentorstvom’: studenti Akademije dramskih umjetnosti katkada su nastupali s ekscesno bizarnim scenarijima, a ponekad s katarzično prezrelim prikazima svojega vremena i sredine, zavređujući hvalospjeve. Bilo je tu i tamo i benigno subverzivnih amaterskih ispada.

Većina toga, osim katarze i (pozitivnih) studentskih ekscesa, ponovilo se i na 13. Danima hrvatskoga filma. Svi kritičarski Oktavijani su podijeljeni, vjerojatno zato što su poslovično neumoljivi domaći recenzenti, kada je o hrvatskom filmu riječ, dogovorno snizili prolazni prag za nagradu (prosječna ocjena 3,00). No baš nitko iz ekipa igranih filmova nije se popeo na pozornicu Studentskoga centra po neko od službenih priznanja za neko od kinematografskih ’umijeća’. Već i to dovoljno govori o kreativnim standardima i inovativnosti toga odvojka recentnoga hrvatskog filma. Ipak, među malobrojnim profesionalnim ostvarenjima tri su se filma barem produkcijski zaletjela visoko. Oktavijanom nagrađeni Leti, leti mladoga Roberta Orhela, primjerice, jednim je dijelom smješten u primamljivi ambijent zagrebačkoga Gornjeg grada, gdje se između propale veze s nestašnim pilotom (Tarik Kulenović) i nove ljubavi sa zagonetnim crtačem tatooa (Saša Anočić) tješi razočarana stjuardesa (Darija Knez). Po svemu zavodljiv film, s pomno biranim eksterijerima, erotiziranim interijerima, efektnom fotografijom te dvjema nadarenim i iznimno fotogeničnim glumicama (Daria Knez i Leona Paraminski), sveo se na nešto djevojačke osame i mnogo neproduhovljene praznine kojom zrače ti mlađahni stanovnici hrvatske metropole, ali i tipična suvremena drama s dramskoga repertoara Hrvatske televizije. Jednom, dok je još bio student, Orhel je o toj praznini već pripovijedao (Sunčana strana subote), no tada mu je tema bila dokoličarska ’lijenost’, a inercija je poslužila kao funkcionalno gradivno načelo.

Scenaristička, redateljska i snimateljska mašta Željka Sarića vinula se pak artistički odvažno do vrha zagrebačke katedrale u potrazi za tajnom njezina zvonara, što izlazi iz medaljona sa slikom žene i glazbene kutije s ’buvljaka’. Vili Matula naslovni je protagonist te crno-bijele priče u retro-ključu, koja katkada proizvoljno i zbunjujuće preskače iz sadašnjosti u prošlost i natrag, spajajući narativne konce nesretne romanse zvonara, nekoć zaljubljena dirigenta. Premošćujući vrijeme, redatelj kontrastira meki (claireovski) splin u ’prošlosti’ glazbenika s ’oštrim’ neogotičkim ambijentom i hladnim konstruktivizmom zupčanika među kojima ’sada’ inhibirano živi njegov junak. Sarićev je film produkcijski dotjeran (osobito fotografija), ali staromodne priče, pripovjednoga postupka (flešbekovi) i rekvizitarija (medaljoni, kutije, čamci, kočije), a pritom bez ikakva suvremena odmaka, pa zato i otvoreno (agramerski) nostalgičan.

Nostalgija bi se mogla pronaći i u fikcionaliziranoj povijesti hrvatskoga ’etera’, koju je za polusatni film Ide Tomić Radio i ja napisala i dramatizirala Tanja Kirhmajer. No, historicizam ovoga kratkog filma s pripovjedačem (Krešimir Mikić) i velikim brojem groteskno egzaltiranih likova i uloga (istaknuta je ona Natalije Đorđević) što se izmjenjuju pred mikrofonom ’stvarajući’ radio i pričajući kako je radio ’stvorio’ njih, ipak je plasiran s inscenacijskim (kazališnim) i stilizacijskim odmakom. Iz scenografije, glume i fotografije, čitaju se debeli campovski navodnici, a taj je element očigledno bio presudan da film dobije Oktavijana.

Vratimo li se s ’letenja’ na zemlju, zateći ćemo dojučerašnjega glumca Miljenka Brlečića na doista Osjetljivu zadatku, obavljenu prema naputcima Šoljanove priče Dugo i beskorisno ponosno ćaskanje. Psihološka drama o razračunavanju dvojice ’udbaša’ u nedavnoj prošlosti (Miki Manojlović i Kruno Šarić) ispričana je iz perspektive glavnoga likvidatora (Manojlović), a scenarijem Mate Matišića djelomice je kanalizirana u mješavinu krimića i drame savjesti. No film ima problema kako s motivacijom likova i retrospektivnim postupkom tako i s režijom središnjega duela/obračuna.

Konačno, na repu festivala i ovoga profesionalnog niza, Vanja Stojković i Tomislav Pović, stvorili su u tandemu scenaristički, redateljski i glumački vrlo poticajan, premda produkcijski skroman, po definiciji ’nezavisan’ film Muklo. U formi ’filma u filmu’ dvojica prijatelja (Stojković i Bojan Navojec), pregledavajući vlastite snimke intervjua s beskućnicima, pokušavaju ući u trag tajanstvenim (dobrotvornim) aktivnostima svojih ispitanika. Snimaju ih u svakojakim rupama, variraju začudne točke promatranja i ’zakrivenu’ priču o prenošenju pozitivne energije putem odbačenih predmeta. Svestrani autori (Pović je ujedno i snimatelj, a Stojković montažer i skladatelj) i redom izvrsni glumci (naročito Vanja Drach) efektno podgrijavaju zagonetku i napetost, dodajući filmu mistično-metafizičku dimenziju.

Odsjek za režiju zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, ove se godine nije proslavio. Studentski su filmovi, štoviše, uglavnom zjapili sadržajnom prazninom i površno elaboriranim pričama, od kojih se najzanimljivijom čini ona Juraja Lerotića o neobičnom prijateljstvu vozačice tramvaja (Mirjana Rogina) i dječaka (Andrej Skljarov) koji se svake noći vozi istom linijom, ispričana u filmu 12. Premda film traje tek nekih osam minuta, dva lika na tračnicama, okružena mrakom i tramvajskom bukom, uspijevaju se emotivno zbližiti bez ’baroknih’ režijskih zahvata.

Ta ’kemija’ nedostižna je njegovim kolegama Saši Banu koji se u Rastanku poslužio otrcanim motivima adolescentske žudnje i klišejiziranim rješenjima, te Nikoli Ivandi, koji je prilično zabrljao pokušavajući ispričati u filmu bizarna naslova Ništa od sataraša jednako bizarnu priču o kavanskom prijateljstvu odbjegloga psihijatrijskog pacijenta (Nikša Marinović) i tipa (Bojan Navojec) koji je pobjegao s majčina sprovoda. Katarza Ive Semenčić pak histerično je razbarušena ilustracija podvojenosti ’tog mračnog predmeta želja’, odnosno žene, a Smeće Ivone Juke tek zgodna vježba na temu ’opsesije’. Junakinja, očigledno u pomaknutom psiho-stanju, opsjednuta je smećem, a film uspijeva odgovoriti i zašto, što je u kontekstu ovogodišnje produkcije ADU-a itekako veliki uspjeh. Kako to čine studenti iz susjedstva, teško je reći na temelju samo jednoga primjera, no beogradski učenik Srđan Šarenac, humorno pripovijedajući ljubavnu priču Poklon za Sanju između nesuđenoga samoubojice i nesuđene prostitutke (oboje su njemački imigranti s Balkana), stekao je neke simpatije u dvorfani SC-a.

Publika se, ipak, najviše smijala dvama primjercima amaterskog filma. Izvolite molim, požeškoga trojca Balog/Karakatić/Vujić, uzbudio je (navijački raspoloženu) publiku vulgarističkom poentom u stilu sarajevskih ’nadrealista’, a 1000 DM Zorana Zekanovića glumačkom naivom neprofesionalaca. Iako su oba filma po definiciji amaterska i posve beznačajna, obje su se amaterske ekipe manje mučile s izlaganjem sižea od budućih profesionalaca. Možda je u Studentski centar ipak trebalo pustiti i Boru Leeja, dok se neka nova fikicionalna Mirta ponovno ne primi ’statistike’.

Diana Nenadić