Neprovedena promišljanja

Neprovedena promišljanja

Dolenčić je zaglavio negdje na pola puta između idejnoga koncepta koji u umjetnost uvodi stilizaciju i namjere da što prirodnije prikaže dramske osobe putem njihovih emocija, koje mogu biti bliske svima nama, ne uspjevši u cijelosti provesti ni jedno, ni drugo. Osim toga, nije uspio ostvariti jedinstvenu autorsku poetiku predstave, nego je eklektički ispremiješao razne utjecaje ne ujedinivši ih u autentičnu cjelinu

Shakespeareov je Hamlet jedno od onih dramskih djela koja danas, zbog inih teorijskih spisa i kazališnih uprizorenja, iziskuju jak razlog za igranje. Redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturginja Ana Tonković Dolenčić namjeravali su stvoriti predstavu koja govori o današnjoj izgubljenoj generaciji, iščitavajući ga kroz vizuru u nas prisutna poratnoga vremena. No, takva se namjera u samoj predstavi gotovo posve izgubila, ostavši jedino u sveprisutnoj atmosferi letargije koja ne mora nužno biti karakteristična isključivo za poratno vrijeme. Prepuštanje drijemežu, za što Hamlet u tekstu kori sama sebe, postaje princip svih dramskih osoba koje egzistiraju poput hodajućih mrtvaca. Jer drijemež je put u smrt, a pristanak na njega jest samoubojstvo — najprije duhovno, a zatim i tjelesno. (U skladu s takvim promišljanjem Gertruda će na kraju ispiti otrov, čini se, svjesna onoga što čini.) Dojmu sveobuhvatne smrti uvelike pridonosi sjajna scenografija Dalibora Laginje, obilježena mračnim tonovima i hladnim, metalnim konstrukcijama kroz čije otvore stanovnici dvora špijuniraju jedni druge. U pozadini se prostire plavo nebo, što je prilično klišejizirana, ali i ovaj put efektna, vizualna oznaka mogućeg izlaska u bolji svijet, no redateljski posve neiskorištena.

Letargično mrtvilo

U skladu s navedenim smještanjem svih dramskih osoba u području letargičnoga mrtvila jest i način pojavljivanja Duha Hamletova oca. Dolenčić ga je riješio isključivo auditivnim efektom — Duh se ne vidi, ali čujemo mu glas. No, on se glasa glasovima svih dramskih osoba, čime je poentirano njihovo izjednačavanje u tom prostoru smrti — na dvoru nema nevinih, nevin nije čak ni Duh Hamletova oca, ni sam Hamlet; postoji samo neprekidiv lanac podsvjesnih želja, zločina i osvete, u čijem je žrvnju svaki pojedinac samo jadna bespomoćna lutka, rob vlastite istine. Mogli bismo, dakako, u takvu iščitavanju pronaći paralelu s nama bliskim vremenom poraća, u kojem je želja za osvetom prepustila mjesto letargičnu bivanju, no takav nam zaključak ne nameće sama predstava, nego tek naknadno razmišljanje o njoj. To i ne bi bilo loše da je Dolenčićev Hamlet predstava koja provocira na razmišljanje, no njezin je učinak za to preslab, pa se bojim da će većina gledatelja iz nje izvući još i manje nego što nam ona može ponuditi.

Smještanje svih dramskih lica u jedinstven zagrobni prostor smrti otvara prilično važan problem — poništava kontrast koji je u tragediji prisutan između Hamleta koji Elsinor doživljava kao tamnicu i ostalih dvorjana koji u njemu vide sjaj, moć i bogatstvo. Pogubna moć koju Hamletova analitička narav ima nad dvorom gubi svoju snagu jer otvaranje očiju / mraka mnogo je strašnije za osobe koje žive unutar makar i prividne sreće i sjaja, negoli za one koje su već dosegnule stanje letargije i umiranja. U prostorima smrti Hamlet prestaje biti Hamletom, a njegova demonska analiza postaje samo pokazateljem da on još nije potonuo tako duboko kao ostale dramske osobe u prostore smrti.

Ljudi i njihove emocije

Dolenčić je nastojao uprizoriti nama bliska Hamleta, demistificirana i pročišćena od svih koncepata i ideologija, Hamleta čiji su protagonisti obična ljudska bića i njihove emocije. Upravo smo dotaknuli još jedan problem predstave. Naime, iako su određene dramske osobe i njihovi međusobni odnosi mišljeni na zanimljiv način, zbog dramaturškog su, inače korektno provedena, kraćenja teksta, ostali na razini skica, ne uspjevši doprijeti do cjelovita oblikovanja karaktera. A skice dramskih lica potiru mogućnost ostvarenja punokrvne emocije, a time i Dolenčićevu želju za stvaranjem predstave o ljudima i emocijama. Dolenčić je zaglavio negdje na pola puta između idejnoga koncepta koji u umjetnost uvodi stilizaciju i namjere da što prirodnije prikaže dramske osobe putem njihovih emocija, koje mogu biti bliske svima nama, ne uspjevši u cijelosti provesti ni jedno, ni drugo. Osim toga, nije uspio ostvariti jedinstvenu autorsku poetiku predstave, nego je eklektički ispremiješao razne utjecaje ne ujedinivši ih u autentičnu cjelinu. Od dramaturškoga poigravanja Ane Tonković Dolenčić iz filmske dramaturgije preuzetim i danas vrlo popularnim montažnim preslagivanjem prizora, preko određenih vizualnih detalja i aikido-pokreta preuzetih iz japanske tradicije, pa do u suvremenom teatru često rabljenih prizora bez riječi (scenski pokret potpisuje Žak Valenta) — brojni elementi predstave ne uspijevaju potvrditi utemeljenje u idejnom promišljanju Hamleta, nego ostaju na razini ukrasa koji su, doduše, scenski vrlo efektni.

Glumački bljeskovi

Glumačka je ekipa prilično uigrano funkcionirala, no ponajprije zbog navedenih dramaturško-redateljskih postupaka glumačke su kreacije najviši stupanj dosegnule u trenutnim bljeskovima, vrlo često gubeći vlastitu cjelovitost, a, što se tehničke strane izvedbe tiče, govorom zapadale u nerazumljivost. Ranko Zidarić spustio je Hamleta na svakodnevniju razinu, oduzevši mu aureolu tajanstvenosti i misaonosti. Njegov je Hamlet plemeniti emotivac, no previše funkcionira unutar registra istih, prilično egzaltiranih tonova.

Alen Liverić (Klaudije) uvelike igra svojom atraktivnom pojavnošću, što uostalom i nije loše, a svoj vrhunac doseže u prizoru molitve. Gertruda Olivere Baljak najtočnije je na tragu življenja smrti-u-životu: naoko posve hladna, a zapravo iznutra mrtva. Valjalo bi samo minucioznije izbrusiti važne prijelaze prema bljeskovima emocije. Zdenko Botić posve je atipični Polonije — njegovo je licemjerje ustupilo mjesto izgubljenosti svjedoka zbivanja, koji uporno nastoji vjerovati da je sve bolje no što se čini. Botiću bi valjalo još malo se suzdržati u na trenutke preprisutnome patosu. Leonora Surian u prvom je dijelu upala u prenaglašenu glumu razigrane djevojčice, no vrlo je dojmljiva u pjevanom prizoru ludila. Damir Orlić uvjerljiv je kao temperamentni Laert, a Luka Peroš solidan kao Horacije, samo mu treba vremena da postane sigurniji u posljednjem prizoru — monologu. Rosencrantz (Alex Đaković) i Guildenstern (Denis Brižić, koji se pojavljuje i u mnogo boljoj ulozi Osrica) osmišljeni su posve površno i neoriginalno, pa nisu ni mogli glumački nešto više pokazati. U ulogama putujućih glumaca pojavljuju se Asim Bukva, Marija Geml, Adnan Palangić i Nenad Vukelić. Stiliziranu je, elegantnu kostimografiju koja se oslanja na modne trendove osmislila Danica Dedijer, oblikovanje svjetla potpisuje Deni Šesnić, a Stanko Juzbašić ponovno je stvorio iznimnu, mirnu, gotovo meditativnu glazbu, koja uvelike pridonosi atmosferi predstave.

Predstava zanimljivih, no uglavnom u cjelini neprovedenih promišljanja, ogrezla u izvanjskoj dopadljivosti efektnih rješenja.

Tajana Gašparović