Na turne urice biju

Snijeg je padao kao iz vreće, puhao je jak vjetar, a ja se odjednom sjetih pjesme Moja zemlja Drage Gervaisa. Bukolički mir: ’Na sunce se kućice griju, na turne urice biju.’ Mir je zračio gotovo opipljivo, no i on je — poput netragom nestale Atlantide — zauzeo tek predjele sjećanja. Jedan od onih mihalićevskih trenutaka: ’Prolazim Zrinjevcem dotiče me more.’ Sjedim za radnim stolom, a dotiču me turni, tornjevi, kampaneli, sahat-kule i svojim razdiobama podneva i večeri nameću mi, samo naoko jednostavno, pitanje: čime čovjek mjeri vrijeme?

Satovi na sve strane

Danas je to lako. Satova (tur. saat < ar. sa’at; sahat-kula, tur. kule < ar. qullä, između ostalog i toranj) na sve strane: na ruci, oko vrata, u džepu, u izlozima dućana, na reklamnim panoima, crkvenim tornjevima, gradskim trgovima, kolodvorima. Važna je točnost. Vrijeme je novac. Ljudi žive kao navijeni. I mehanički sat stat će ako ga ne navijemo (a vekerica — njem. wecken, buditi — ne smije stati da nam cug ne bi pobegel). No dok strka još nije bila opća pojava, ljudi su se ravnali po Suncu: ustajali su o izlasku sunca, radili dok je trajalo danje svjetlo i na počinak išli sa sumrakom (i s kokošima). Prvi uređaj za ’odbrojavanje vremena’ bio je okomit stup ili palica koji su položaj Sunca u određeni čas pokazivali dužinom sjene što ju je bacala palica. Obelisci i piramide u drevnom Egiptu dobro su poslužili toj svrsi. Možete li zamisliti da sunčani sat nosite na ruci? Ne biste trebali zamišljati da živite u 10. stoljeću. Ručni sunčani sat imao je štapić koji je bacao sjenu na dlan, a na koji je prst ona pala, toliko je bilo sati.

Početkom 13. stoljeća.. stiže prvo olakšanje (za one koji su znali ’na sat’). U Milanu je 1335. postavljen prvi javni mehanički sat. Imao je samo jedan cajger (njem. zeigen, pokazivati), kazaljku, a tako će potrajati sve do 17. st. Oni se još dugo nisu mogli pouzdati u cajger na cajgeru (misli li on / ona na mene?). Brojčanik (ciferblat, njem. Ziffer, brojka + Blatt, list) bio je razdijeljen samo na sate i njihove četvrtine, a najraniji satovi uopće nisu imali brojčanike, nego se vrijeme bilježilo mehanizmom na udaranje. Odatle u engl. naziv clock za sat, koji je izveden iz fr. cloche, zvono. Zvona (tal. campana prema pokrajini Campaniji) uveo je Grgur iz Toursa u 6. st. radi sazivanja monaha na molitvu. Od 7. st. u Italiji se tako zvalo i vjernike na liturgiju, a potkraj toga stoljeća počinju se graditi i posebni tornjevi u koje se smještaju zvona da bi se dalje čula (zvoni podne, Zdravomarija, na večernju). O, monotona naša zvona bona! I kampaneli posrid mistih po škojima, a kucadu kako sarca areloji svej u njima (i u stihovima hvarskoga sina Pere Ljubića; aleroj, od tal. orologio, sat). Možda je najfotogeničniji sat u Europi praški orloj, kompliciran mehanizam na tornju stare vijećnice (stnjem. orlai, orlei, urlei < lat. horologium, a ovo iz grč. hÇrologion; hora, vrijeme + logos, riječ = sprava koja ’kaže’ vrijeme). Nakon prolaza svih 12 apostola (12 sati) zadnji je ’mežnar’ (zvonar) smrt. Kako li je samo filozofska kategorija prolaznosti dospjela i u dječju igru, ne znam, no sjećam se i danas formule: sedma ura bije, smrt bijela kost.

Simbol prolaznosti života

Ura. Osim sprave, u starijem jeziku znači i samo vrijeme. Ništa čudno kad potječe iz lat. i grč. hora, što znači sat, vrijeme, ali i pravi čas (dok je hora, dok je još vrijeme).

Majstori koji izrađuju ili popravljaju ure jesu urari (tur. sajdžije). Jedan od prvih džepnih satova, izrađen početkom 16. st. u Nürnbergu, bilo je nürnberško jaje (nazvano tako zbog svoga oblika). Džepni, a potom ručni, satovi bili su tradicionalni darovi krizmenoga kuma kumčetu. Ne znam kumče koje bi se danas oduševilo ručnim sunčanim satom, a ni tiktakajućim jajetom.

Pješčani sat pak bio mi je u djetinjstvu jutarnji sudrug. Zanimljiva sprava. Tri minute — meko kuhano jaje; pet minuta — tvrdo kuhano. Okreneš klepsidru (pješčanu ili vodenu uru; grč. kleptein, krasti + hËdor, voda = koji ’krade’ vodu ili pijesak, uz to i simbol prolaznosti života) i tek što si počeo sanjariti o prekrasnim saharskim pješčanim dinama, doručak ti je gotov. Danas su razni zvrndavi tajmeri istisnuli pješčani sat i iz kuhinje, a nekoć su i izvan kuhinje imali vrlo korisnu zadaću. Naime, u engleskim crkvama još se navodno mogu vidjeti fino izrađeni primjerci pješčanih satova koji su služili za određivanje trajanja propovijedi. Kako su pješčani satovi mjerili vrijeme od 15 sekundi do 4 sata, propovjednici su imali više takvih sprava, a za propovijed su odabirali onu koja je odgovarala njihovu trenutačnom raspoloženju. Danas bi njihov govor mogla kontrolirati i štoperica (engl. stop-watch, njem. stoppen, zaustaviti) ili kronometar (grč. khrónos, vrijeme + -metar, métron, mjera), sat sa zupčanikom koji se u potrebnom času može zaustaviti; no tada bi propovjednici više sličili sportašima nego crkvenim dostojanstvenicima. Ovako, nečujno curenje pijeska signaliziralo bi im kad je dosta — i njima i puku (koji je i smislio onu: zasviraj i za pâs zadjeni).

Uza sve te satove, ure, klepsidre, čuke (šatr.) i sl., ima li i koji hrvatski naziv za tu spravu? Ima. U hrvatskih pisaca i leksikografa 19. st. (npr. Kumičića, A. Kovačića, D. Parčića) ta je riječ bila sasvim obična — dobnik, dobnjak. Sigurna sam da i u Lici mjere vrijeme istom spravom, premda im dobnjak / dobnjakinja znači nešto sasvim drugo: muško / žensko tele od 2-3 godine, sposobno za rad.

Odbile su urice na Gervaisovim turnima. U mlačnoj noći odziva se umirući Matoš: s mrkog tornja bat broji pospan sat. Navršila mu se punina vremena.