Mali biseri

Mali biseri

Zvonimir Balog, Zmajevi i vukodlaci, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

O nevraćenim knjigama mogle bi se napisati knjige! Iz moje kućne biblioteke uvijek nestaju knjige do kojih mi je stalo. Tako mi je nestala i Balogova Nevidljiva Iva. Jednostavno nije vraćena. Stalno mi se to događa. Još od Hrvatske mlade lirike iz 1914. godine, naslijeđene od bake, potom i Matoševe Pečalbe, pa Prešerna u prijevodu Luke Paljetka. Ah, to su mi sve popalili moji prijatelji pjesnici... Neću više o tome. Znam da valja zapisivati posuđivače, ali ja to uvijek zaboravim. Dakle, Nevidljiva Iva u skladu je sa svojim naslovom nestala. Ostao mi je Ja, magarac kojega sam, srećom, smjestila u drugi, stražnji red na polici.

Svojevremeno, dok sam bila mlađa, htjeli su me upoznati s nekim slavnim piscima. — Ah, ne — branila sam se — to nikako ne. Ne želim nikoga upoznati, želim samo čitati. Ipak, dogodilo mi se da sam ponekog onako usput i upoznala. Jedan je od njih i Balog. Dolazio je u redakciju Radija Zagreb prije više od trideset godina, a ja sam tamo uređivala neke emisije. Balog je donosio pjesme. Mnogi su donosili pjesme. Ali od Balogovih dobivala sam napadaje smijeha, iako sam inače sklona tmurnosti i depresiji.

Talent iznad svega

Mudroslovni kritičari reći će svoje sofisticiranim diskursom, a ja tjeram svoje po balogovskom tragu. Baš on i nije za neke romančine. Ali u svakoj njegovoj balogovštini krije se romančić. Ne čine one bezveznu zbirku.

Balog nadmašio Baloga. On se progutao kao gumica iz jedne njegove zgode. Naprosto, eh, sada se mora reći da je čovjek talentiran, ma što mislili o njemu.

Najlakše se prevode laki pisci. Balog nije lak, on je zapravo jak. I valja ga uzimati u malim dozama. Čak se može natuknuti da nije za svakoga. Ima alergičnih na takve koje nikako ne možeš spremiti uredno u ladicu.

Čini mi se da je Balog zato najmoćniji u maloj formi. Njegove su priče i zgode, nazovimo ih tako, često pravi mali biseri. Upotrijebit ću deterdžentsku riječ, one su zaista — super! I Balog izbjeljuje svoje riječi, daje im visoki sjaj.

Sve ovo pišem u povodu izlaska njegove nove knjige Zmajevi i vukodlaci. U podnaslovu najavljuje da su to humorističke priče za djecu i mladež. Moglo bi se dodati da su to tekstovi samo za neke koji razmišljaju i čitaju drukčije, pomalo pomaknuto. Poremeti se red u rečenici, ali ne besmisleno kao što je u modi kod nekih trendškrabala.

»Kad je sat pokvaren, više ne može ići. Pokvaren čovjek ide i dalje, poneki još bolje.

Pokvaren radio šuti. Pokvaren čovjek govori još više.«

(Iz Balogove knjige Ja, magarac, 1973)

I u njegovoj knjizi prije tridesetak godina pojavili su se neki Čavli. Oni su u novoj, nedavno otisnutoj knjizi doživjeli nadgradnju. Balog ne bi bio blagoglagoljiv kad im ne bi dodao još neka razmišljanja.

»Naš čavao iz prve rečenice zaposlio se u umjetničkoj galeriji«, piše autor u, reklo bi se, poučnoj zgodici, Čavli invalidi. »Posao nije bio težak kao u doba baroka, kad su samo okviri slika bili teški i mnogo više od sto kilograma. Naš je čavao nosio moderan uradak — plastičnu vrećicu u koju je mladi perspektivni umjetnik pljunuo.«

Toliko o Balogu. Iako u starom društvu, mlađi je od mnogih mladih pisaca, a i duhovitiji od nekih umišljenih fakovaca.

Ako niste znali što se stolca tiče, on i stoji sjedeći. Balogova knjiga nije teška, pa je možete čitati i ležeći.

Ne bih vam više dosađivala kao muha bez glave. Ima onih koji će to učiniti učenije. Knjiga mi se svidjela, pa i to je nešto. Kao da je sramota priznati da ti se dopala knjiga nekog kolege. I, zamislite, knjigu je ilustrirala Ana Kolega. Još govore kako nema čuda...

Sunčana Škrinjarić